Na Županijskom sudu u Karlovcu 01. prosinca 2009. okr. Mićo Cekinović proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine. 
VSRH je ukinuo presudu Županijskog suda u Karlovcu. 
U ponovljenom postupku Vijeće za ratne zločine Županijskog suda Karlovcu 04. svibnja 2010. opt. Cekinovića proglasilo je krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine. 
Žalbena sjednica VSRH održana je 27. listopada 2010. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Iako je glavna rasprava u trećem (drugom ponovljenom) postupku započela na Županijskom sudu u Karlovcu - Stalnoj službi u Gospiću, predmet je delegiran Županijskom sudu u Rijeci.

Nakon provedene treće (druge ponovljene) rasprave Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. prosinca 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Sjednica žalbenog Vijeća VSRH održana je 30. siječnja 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena. 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

PRESUDA

Dana 01. prosinca 2009. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu donijelo je presudu kojom je okr. Mićo Cekinović proglašen krivim. Primjenom odredaba o ublažavanju kazne zbog naročito izraženih olakotnih okolnosti izrečena mu je kazna zatvra u trajanju od jedne godine.

Presudu Županijskog suda u Karlovcu od 01. prosinca 2009. pogledajte ovdje.

Javna sjednica VSRH održana je 24. ožujka 2010. godine. Izvještaj sa sjednice možete pročitati ovdje. Presuda Županijskog suda u Karlovcu je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

Ukidbeno rješenje VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu opt. Cekinovića je 04. svibnja 2010. proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Presudu Županijskog suda u Karlovcu od 04. svibnja 2010. možete pogledati ovdje.

Žalbena sjednica VSRH održana je 27. listopada 2010. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Nakon provedene treće (druge ponovljene) rasprave Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. prosinca 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Sjednica žalbenog Vijeća VSRH održana je 30. siječnja 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena. 

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Karlovcu broj K-19/02 od 1. prosinca 2009. opt. Mićo Cekinović proglašen je krivim što je u studenom 1991. kao zapovjednik čete TO Primišlje, u sastavu vojske tzv. SAO Krajine, prije i za vrijeme napada i okupacije Slunja te okolnih mjesta, u svrhu protjerivanja pučanstva hrvatske nacionalnosti dozvoljavao i naređivao da se mještani hrvatske nacionalnosti lišavaju slobode i fizički zlostavljaju, pa su tako optuženiku potčinjeni uhitili i izudarali civila Tomu Kosa, a prilikom napada na Slunj dozvolio da se građani ubijaju zbog čega je od pripadnika njegove postrojbe lišen života Pave Ivšić, te da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine. ¹

Optužnicom se opt. Cekinovića tereti šire od kriminalne količine za koju je osuđen. Stavlja mu se na teret i da je dozvoljavao da pripadnici njegove postrojbe pale i razaraju zgrade te da protjeruju stanovništvo hrvatske nacionalnosti.

Nakon provedenog postupka za sud je bilo nesporno:

‑ da je u kritično vrijeme optuženik bio zapovjednik čete TO Veljun, koja je bila dio Rejonskog štaba TO Veljun (dalje RŠTO Veljun), a sve u sastavu paravojske tzv. SAO Krajine;

- da je četa sudjelovala u okupaciji Slunja i okolnih hrvatskih naselja;

- da je akcija, koju je zapovijedio zapovjednik RŠTO Veljun Milan Strunjaš, imala za konačni cilj protjerivanje hrvatskog pučanstva;

- da su u vojnoj akciji paljene i razarane zgrade;

- da je optuženikov potčinjeni ubio civila Pavu Ivšića;

- da su prije akcije gotovo svi Hrvati napustili područje zahvaćeno akcijom.

Sporno je za sud bilo:

- može li se postrojbi kojom je zapovijedao optuženik pripisati uništavanje civilnih objekata;

- jesu li optuženikovi potčinjeni protjerivali stanovništvo hrvatske nacionalnosti;

- koja je odgovornost optuženika u pogledu lišavanja slobode i fizičkog zlostavljanja Tome Kosa;

- koja je odgovornost optuženika u pogledu lišavanja života Pave Ivšića.

U odnosu na dio optužbe kojim se optuženika tereti da je dozvoljavao paljenje i razaranje zgrada, pored nesporne činjenice da su u vojnoj akciji paljene i razarane zgrade, sud je utvrdio da nema dokaza da bi to činili upravo optuženikovi podređeni, pa u odnosu na taj dio optuženik nije ni proglašen krivim.

U odnosu na protjerivanje stanovništva hrvatske nacionalnosti sud je utvrdio da u trenutku početka vojnog djelovanja zapovjednikove postrojbe, kao i nakon okupacije Slunja i okolnih mjesta, gotovo nitko od hrvatskog pučanstva više nije bio na tom području. Zbog toga izreka presude nije obuhvatila taj dio činjeničnih navoda iz optužnice.

Sud zaključak o odgovornosti optuženika u pogledu lišavanja slobode i fizičkog zlostavljanja Tome Kosa temelji na iskazima samog oštećenog, kao i svjedoka Mile Jančića, koji je potvrdio da je u kritično vrijeme Đuro Grubor, neposredni počinitelj lišavanja slobode i nanošenja ozljeda Tomi Kosu, bio u postrojbi TO Primišlje.

Sud je iskaz oštećenika Tome Kosa ocijenio uravnoteženim. ²

Dio obrane optuženika u kojem on navodi da mu uopće nije poznat ovaj događaj, kao niti iskaz svjedoka Jove Miloševića, koji potvrđuje optuženikovu obranu, sud nije prihvatio, uz obrazloženje da je navedeni svjedok predložen po optuženiku, da je bio pripadnik optuženikove postrojbe te da je stoga iskazivao zaštitnički u odnosu na optuženika. ³

Činjenica da u Popisu pripadnika čete TO Primišlje nema imena Đure Grubora, sud nije našao problematičnim, s obzirom da je svjedok Jovo Milošević tvrdio da je Đuro Grubor bio stvarni pripadnik te postrojbe, da su pripadnici jedne postrojbe često prelazili u drugu, a da se o tome nije vodila uredna evidencija, a povrh toga sud je naveo da je, čak i da Đuro Grubor nije bio pripadnik TO Primišlje, iz iskaza Tome Kosa razvidno da je optuženiktempore criminis imao nad Gruborom nadređenu ulogu.

U odnosu na ubojstvo civila Pave Ivšića nesporno je da je isti lišen života po pripadniku TO Primišlje Nenadu Tepavcu (ispitanom u ovome postupku u svojstvu svjedoka), o čemu postoji i pravomoćna presuda. ⁴

Sud je zaključio "da je optuženik dozvolio da ovako postupa pripadnik njegove postrojbe Nenad Tepavac", u prilog čemu navodi da nema garancije da je optuženik jasno upozorio pripadnike svoje postrojbe na dužnost poštivanja Ženevskih konvencija u pogledu civila i ratnih zarobljenika, da je optuženik morao biti u blizini događaja te da optuženik nije ni na koji način proveo postupak oko ispitivanja odgovornosti Nenada Tepavca. Odgovornost optuženika sud nalazi u "suštinskim propustima u rukovođenju optuženika", iz čega zaključuje da je riječ o kaznenom djelu nečinjenjem, odnosno da je optuženik svojim propustima pridonio da do lišenja života oštećenika dođe, tj. da nije kao zapovjednik poduzeo dužne radnje da do najtežih posljedica ne dođe.

No sud, pored činjenice da nije naveo na kojoj zakonskoj odredbi temelji osnovu odgovornosti optuženika za nečinjenje, a radi se o odredbi čl. 28. OKZRH, nije razjasnio ni svoj zaključak da je optuženik dozvolio postupanje Nenada Tepavca kao pripadnika optuženikove postrojbe.

U ponašanju optuženika (eventualno) se radi o nepoduzimanju dužnih radnji (upozoravanja sebi podređenih na obvezu poštivanja odredbi Ženevske konvencije) kako bi se spriječio nastup posljedica (u konkretnom slučaju smrt i fizičko zlostavljanje civila).

Formulacija "dozvolio", koju koristi sud, je neadekvatna jer se može višeznačno shvatiti, iako se u nastavku presude objašnjava kako je riječ o nečinjenju i optuženikovim propustima, no nigdje, kako je ranije već rečeno, se ne navodi korelacija između čl. 120. i čl. 28. OKZRH.

Nadalje, činjenica je da je opt. Tepavac osuđen za ubojstvo iz čl. 34. st. 1. KZRH, dok je njemu nadređeni Cekinović proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Iako se utvrđena odgovornost opt. Cekinovića zasniva na dva događaja: lišavanju slobode i fizičkom zlostavljanju Tome Kosa te ubojstvu Pave Ivšića, a uvažavajući stajalište da nadređeni odgovara za svoje propuštanje, a ne za radnje sebi podređenih, postavljamo pitanje je li pravno prihvatljivo da podređeni, kao neposredni počinitelj, bude osuđen za jedno kazneno djelo (ubojstvo), a njegov nadređeni, kao naredbodavac ili osoba koja je propustila spriječiti počinjenje, za drugo (teže) kazneno djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva)?

Kao olakotne okolnosti navedene su ranija neosuđivanost, pozitivan odnos prema civilima smještenim u skloništu u Slunju te prema zarobljenom hrvatskom vojniku Jurju Jurašinu. Posljednje navedeno cijenjeno je kao naročito izražena olakotna okolnost, što je poslužilo kao osnova za izricanje kazne zatvora od godinu dana, minimumu koji je moguće izreći za predmetno kazneno djelo uz korištenje odredbi o ublažavanju kazne.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Ponovljena glavna rasprava u postupku protiv opt. Miće Cekinovića završena je na samo jednom ročištu, koje je trajalo ukupno četiri sata.

Iako je način izvršenja djela uglavnom nečinjenje, niti u optužnici niti u presudi u pravnoj kvalifikaciji djela nije navedena zakonska odredba kojom je reguliran takav način izvršenja djela.

Prilikom izricanja presude optuženiku je produljen pritvor i zbog zakonske osnove iz čl. 102. st. 1. t. 4. Zakona o kaznenom postupku (naročito teških okolnosti počinjenja djela), iako je pri odlučivanju o visini kazne sud optuženiku cijenio brojne olakotne okolnosti, zbog čega mu je u konačnici i izrekao kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, blažu od propisane za predmetno kazneno djelo.

Obrazloženje

U ponovljenom postupku ⁵ održanom 4. svibnja 2010. Županijski sud u Karlovcu presudio je da je optuženi Mićo Cekinović kriv što je u studenom 1991., kao zapovjednik čete "TO Primišlje" koja je bila u sastavu paravojske "SAO Krajine", na području grada Slunja i okolnih mjesta, protivno odredbama međunarodnih konvencija, dozvoljavao i naređivao da se mještane hrvatske nacionalnosti lišava slobode, fizički zlostavlja i ubija te da se pale i razaraju zgrade. Sukladno tome, pripadnici njegove postrojbe jednu su osobu uhitili, izudarali i bez pravne osnove zatvorili, dok su jednog civila ubili i zapalili njegovu kuću, a veći dio stanovništva hrvatske nacionalnosti protjerali su iz njihovih domova. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine. ⁶

Ponovljeni postupak pred neizmijenjenim vijećem Županijskog suda u Karlovcu (dokazni postupak, vijećanje i objava presude) trajao je ukupno četiri sata. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u iskaze svjedoka i materijalnu dokumentaciju spisa, a novi dokazni prijedlog branitelja na okolnost utvrđenja je li žrtva Pavo Ivšić bio civil odbijen je kao nebitan.

U tako provedenom ponovljenom postupku, u kojemu je razvidno da se u provođenju glavne rasprave i donošenju presude rukovodio stavovima Vrhovnog suda, prvostupanjski sud je:

- za palež i razaranje zgrada u Slunju i okolnim mjestima te za protjerivanje stanovništva hrvatske nacionalnosti kao dokaz uzeo vojnu taktiku JNA da se prije napada na pojedino mjesto isto sustavno granatira, s osnovnim ciljem zastrašivanja civilnog stanovništva radi napuštanja područja, zaplijenjenu dokumentaciju nakon vojne-redarstvene operacije Oluja (temeljne zapovijedi napada na Slunj) te svjedočenje Branka Adžibabe koji je potvrdio da je Slunj bio granatiran prije zaposjedanja grada. Sud je optuženikovu odgovornost sagledao u širem kontekstu cijele vojne operacije, a ne samo u izoliranom ponašanju njegove postrojbe;

- za zlostavljanje i protupravno zarobljavanje civila Tome Kosa, kao istinit ocijenio iskaz oštećenog, kao i tvrdnje Đure i Jove Miloševića da je optuženik znao da je Tomo Kos fizički maltretiran te da je naredio njegovo privođenje;

- u odnosu na ubojstvo Pave Ivšića, zaključio da nema čvrste garancije da je optuženik kao zapovjednik jasno upozorio svoje podređene da se čvrsto drže pravila Ženevske konvencije te da se može izvesti zaključak da je optuženik dozvolio da prilikom vojnog djelovanja pripadnici njegove čete lišavaju života civile, što je i učinio Nenad Tepavac, pripadnik njegove postrojbe. Sud je posebno naveo da je optuženik počinio kazneno djelo nečinjenjem (nije izravno zapovijedio ubojstvo), da kao zapovjednik nije poduzeo dužne radnje da osigura uvjete da do najtežih posljedica ne dođe.

Vijeće je kao olakotne okolnosti cijenilo optuženikovu raniju neosuđivanost, obiteljske prilike, što se izravna odgovornost ogleda samo kroz uhićenje Tome Kosa, dok se ostale posljedice pripisuju njegovim propustima, odnos optuženika prema uhićenim civilima i zaštitu života zarobljenog hrvatskog vojnika Jurja Jurašina pa je optuženiku stoga odredilo kaznu nižu od propisanog minimuma za ovo kazneno djelo.

Pravna kvalifikacija kaznenog djela u ovom predmetu ne slijedi u potpunosti činjenični opis samog djela. Naime, opt. Cekinovića se tereti i nepravomoćno je osuđen što je kao zapovjednik dozvoljavao i naređivao nedopuštena postupanja, no u pravnoj kvalifikaciji se ne navodi čl. 28. OKZRH, koji bi sugerirao da je djelo izvršeno i nečinjenjem. Za razliku od pravne kvalifikacije u optužnici i presudi, u obrazloženju presude izričito se navodi da je djelo, izuzev izdavanja naredbe za uhićenje Tome Kosa, izvršeno nečinjenjem, tj. propustom optuženika da poduzme dužne radnje.

Prilikom objave presude okrivljenom Mići Cekinoviću rješenjem Vijeća produljen je pritvor temeljem čl. 102. st. 1. točka 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku ⁷. Vrhovni sud RH je 14. svibnja 2010. djelomično prihvatio žalbu okrivljenog te preinačio rješenje prvostupanjskog suda pa je pritvor optuženiku produljen samo temeljem pritvorske osnove iz čl. 102. st. 1. točka 1. ZKP, jer i dalje postoje okolnosti koje upućuju na opasnost bijega (optuženik ima dvojno državljanstvo, u Republici Srbiji mu prebiva obitelj, iz čega proizlazi da nije čvrsto vezan za područje Republike Hrvatske). Prema ocjeni VSRH nisu ostvareni razlozi za određivanje pritvora iz čl. 102. st. 1. točka 4. ZKP, odnosno posebno teške okolnosti djela. To je uostalom i sam prvostupanjski sud, obrazlažući izricanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma za predmetno kazneno djelo, naveo u svojoj presudi.

^{1. VSRH je 24. ožujka 2010. ukinuo navedenu presudu, a potom je u ponovljenom postupku optuženik 4. svibnja 2010. proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora od 4 godine. ↩}

^{2. Oštećenik je najveće negativnosti pripisao Đuri Gruboru, dok je optuženika doživljavao kao dominantnu vojnu osobu u događaju, s obzirom da je upravo njega Đuro Grubor pitao: "Cekin, kuda s njim", s tim što je kasnije i čuo da je optuženik bio zapovjednik voda. ↩}

^{3. Svjedok Milošević je naveo da je kritične zgode vidio Đuru Grubora, no ne i optuženika. ↩}

^{4. Presudom Županijskog suda u Karlovcu br. K-17/07 11. listopada 2007. opt. Nenad Tepavac proglašen je krivim za kaznena djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH (činjenično: ubojstvo Pave Ivšića) i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH (činjenično: zlostavljanje civila Slavka Flanjka i Tome Kosa) te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Presudom VSRH br. I Kž-1265/07 1. listopada 2008. prvostupanjska presuda je preinačena te je odbijena optužba za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH, jer je sud povrijedio pravilo specijalnosti čl. 14. Europske konvencije o izručenju, čime je povrijeđen i kazneni zakon na štetu optuženika. Naime, u odnosu na navedeno djelo izručenje nije traženo pa se opt. Tepavcu nije moglo niti suditi. U dijelu presude koji se odnosio na ubojstvo Pave Ivšića VSRH je izmijenio odluku o sankciji, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. ↩}

^{5. Prethodno je Vrhovni sud RH 24. ožujka 2010. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Karlovcu kojom je optuženik 1. prosinca 2009. proglašen krivim i, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. VSRH nije bio mišljenja da je ispravan zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti odgovornosti optuženika za uništavanje zgrada i protjerivanje hrvatskog stanovništva. VSRH uputio je prvostupanjski sud da u ponovljenom postupku analizira sve dokaze pojedinačno, ali i da ih poveže u cjelinu, da inkorporira događaj u širi kontekst zbivanja u Slunju u tom vremenu te razmotri i ocijeni djelovanje optuženikove postrojbe u organiziranoj i koordiniranoj operaciji zauzimanja čitavog grada, kao i da iskaze svjedoka valorizira u korelaciji s obimnom dokumentacijom iz spisa. ↩}

^{6. VSRH je na sjednici žalbenog vijeća ukinuo navedenu presudu i predmet po drugi puta vratio prvostupanjskom sudu na ponovljeno suđenje. Navedena sjednica održana je 24. listopada 2010. ↩}

^{7. Članak 102. stavak 1:}

^{Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:}

^{1) ako postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost….)}

^{4) ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, zlouporabe položaja ili ovlasti, udruživanja za počinjenje kaznenog djela ili kojeg drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela. ↩}

Zločin u Slunju i okolnim mjestima - Izvještaji sa suđenja

Zločin u Slunju i okolnim mjestima - Izvještaji s ponovljenog suđenja

Zločin u Slunju i okolnim mjestima - Izvještaji s treceg (drugog ponovljenog) suđenja

Zločin u Slunju i okolnim mjestima - Izvještaji s trećeg (drugog ponovljenog) suđenja pred ŽS Rijeka

Tagovi: