Kroz praćenje suđenja za ratne zločine, istraga te brojnih neistraženih ratnih zločina kao neminovna tema našeg rada nametnuo nam se položaj oštećenih/žrtava ratnog zločina te njihovo pravo na naknadu pretrpljene štete. Brojnim kontaktima sa žrtvama i njihovim odvjetnicima te izlaganjem problematike sudskih građanskih postupaka vezanima uz naknadu štete uzrokovanu kaznenim djelima tijekom rata, započeli smo pratiti i te sudske postupke.


Tako smo prikupili podatke i analizirali 120 sudskih - odštetnih zahtjeva pokrenutih prvenstveno radi usmrćenja bliske osobe tijekom rata, temeljenih na Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (NN broj 117/03) i Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (NN broj 117/03). Neki od analiziranih sudskih predmeta još nisu pravomoćno okončani. Članovi obitelji u navedenih 120 slučajeva nasilne smrti u tužbenim zahtjevima navode da je uzrok smrti: ranjavanje iz vatrenog oružja, udarci rukama, nogama i ubodne rane nanesene nožem ili je osoba nestala i proglašena umrlom, a točan uzrok smrti je ostao nepoznat. Prema dostupnoj dokumentaciji poznato nam je da su u nekima od analiziranih predmeta podnesene i kaznene prijave za ubojstvo ili ratni zločin. U većini slučajeva riječ je o neistraženim zločinima u predistražnoj fazi za koje se postupci vode protiv nepoznatih počinitelja.


Kroz sudski građanski postupak većina odštetnih zahtjeva je odbijena. Tužitelji su uspijevali uglavnom u parnicama kojima je prethodio kazneni postupak kojemu je prethodno utvrđena kaznena odgovornost počinitelja zločina. No u brojnim slučajevima u kojima su tužbeni zahtjevi podizani iako prethodno nije utvrđena kaznena odgovornost počinitelja, tužitelji/oštećenici gotovo su u pravilu gubili parnice. Pored toga, obvezani su i na naknadu troškova izgubljenih parnica. Osnovni razlozi odbijanja odštetnih zahtjeva od sudova su bili: vezani uz definiciju terora, računanje zastarnih rokova za podizanje tužbi, sudskom praksom utvrđeno je da Republika Hrvatska ne odgovora za štetu počinjenu na za vrijeme Domovinskog rata na području izvan kontrole tijela RH, definicija ratne štete i problemi dokazivanja gdje teret dokaza je prebačen na pojedinca/tužitelja.


Kako smatramo neprihvatljivim da se članove obitelji ubijenih dodatno kažnjava naplatom visokih parničnih troškova, a dosadašnji nositelji vlasti nisu bili voljni riješiti problem članova obitelji žrtava zločina koji su u odštetnim postupcima pred sudovima RH pokušali ostvariti naknadu štete zbog gubitka svojih bliskih srodnika, navedena problematika je bila česta tema naših javnih skupova, tiskovnih konferencija i izvještaja. Pri tome posebno ističemo da je najčešći razlog gubitka parnica izostanak kaznenog procesuiranja počinitelja, što je obveza države.

 
S obzirom da proces obeštećivanja civilnih žrtava rata i poraća nije riješen na zadovoljavajući način, članovi navedenih udruga za zaštitu ljudskih prava traže da se donese odluka kojom se RH odriče naplate parničnih troškova od svih tužitelja koji nisu uspjeli sa zahtjevima za naknadom štete zbog smrti bliske osobe; te donese Nacionalni program i Zakon o osnivanju fonda za obeštećenje svih žrtava rata kojim bi se naknada štete uredila u skladu s Temeljnim načelima i smjernicama o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava UN-a.


Ukoliko Vlada RH ne uvidi da se nerješavanjem pitanja obeštećenja žrtava čini nepravda, tužitelji/oštećenici, čiji su bližnji uglavnom usmrćeni u za sada neprocesuiranim ili nezadovoljavajuće procesuiranim zločinima, bit će prisiljeni da izvan Republike Hrvatske ostvare pravo na materijalnu satisfakciju zbog smrti svojih bližnjih. Presudama Europskog suda za ljudska prava u dva je predmeta (Jularić protiv RH i Skendžić protiv RH) Republici Hrvatskoj naloženo plaćanje naknade štete tužiteljima zbog neprovođenja odgovarajućih istraga u vezi zločina.