Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Šibeniku i predmet vratio na ponovno raspravljanje. Prvostupanjska je presuda ukinuta iz procesnih razloga, jer je optuženik za dio inkriminiranih radnji proglašen krivim, a za dio oslobođen, iako mu je na teret stavljeno jedno produljeno kazneno djelo, koje se mora u cjelini presuditi, pri čemu nije moguće istovremeno donijeti i osuđujuću i oslobađajuću presudu. 
Rješenje Vrhovnog suda RH od 11. prosinca 2008. možete pogledati ovdje. 

Nakon provedenog ponovljenog postupka, okr. Janković je 24. rujna 2010. na Županijskom sudu u Šibeniku ponovno proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. 
Presudu možete pogledati ovdje.

  
MIŠLJENJE NAKON PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku je 24. rujna 2010. donijelo presudu kojom je okrivljenika proglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003., izmijenjenom podneskom od 13. svibnja 2004. te na ročištima glavne rasprave 14. svibnja 2004., 10. rujna 2010. i 24. rujna 2010. optuženika se tereti da je od kraja 1991. do Vojno-redarstvene akcije "Oluja" 4. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu i imovinu prognanih Hrvata.

U prvom prvostupanjskom postupku, koji se na Županijskom sudu u Šibeniku vodio 2004. godine, Vijeće je utvrdilo krivnju okrivljenika za sedam točaka optužnice, dok ga je po dvije točke optužnice oslobodilo od optužbi. Izreklo mu je kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

No Vrhovni sud RH je 2008. godine rješenjem broj I Kž 395/05-3 ukinuo prvostupanjsku presudu i naložio ponovno suđenje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Navedena povreda počinjena je time što je Vijeće presudom djelomično osudilo, a djelomično oslobodilo okrivljenika za isti činjenični opis djela. Sve radnje jednog produženog djela koje su optužnicom bile stavljene na teret okrivljeniku, a koje se djelo sastojalo od ukupno devet radnji, trebalo je u cijelosti i presuditi. S obzirom da je sud procijenio da određene radnje okrivljenik nije počinio, trebao ih je ispustiti iz činjeničnog opisa, no to nije učinio.

Presudom od 24. rujna 2010. okrivljenik je iznova proglašen krivim za sedam točaka optužnice. Ovoga puta izrečena mu je kazna zatvora u kraćem trajanju. Kao i 2004. godine, okrivljeniku je izrečena kazna zatvora ispod minimuma predviđenog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Vijeće je raniju neosuđivanost okrivljenika, pomaganje pripadnicima Hrvatske vojske, zaštitu od neprijateljskih vojnika i činjenicu da je proglašen krivim za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen uzelo kao posebno olakotne okolnosti koje su dovele do izricanja kazne zatvora ispod minimuma predviđenog za predmetno kazneno djelo.

Razlozi zbog kojih se Vijeće odlučilo na ublažavanje kazne u ukinutoj presudi gotovo su identični razlozima navedenim u obrazloženju presude od 24. rujna 2010., s tim što je u drugonavedenoj presudi kao razlog za ublažavanje naveden i protek vremena. Nije posebno obrazloženo koje su nove okolnosti zbog kojih se odlučilo za izricanje još kraće kazne.

Smatramo da su sudovi u situacijama kada se odlučuju za ublažavanje kazne, dužni vrlo precizno objasniti koje su posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne.

Smatramo kako je dvojbeno da li činjenica da je optuženik osuđen za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen može biti cijenjena kao olakotna okolnost, a posebno kao razlog za izricanje kazne zatvora u trajanju ispod propisanog minimuma.