Vojna operacija Hrvatske vojske (uz sudjelovanje Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine) nazvana „Olujom“ (započela je 04. kolovoza / augusta 1995. g u 5 h) bila je jedinstvena akcija kojom su u teritorijalni sastav i ustavno-pravni poredak reintegrirana područja označavana UN sektorima „Sjever“ (Banija i Kordun) i „Jug“ (Lika i Dalmacija) u Republici Hrvatskoj i razbijena srpska blokada Bihaća u Republici Bosni i Hercegovini.

Operacijom Hrvatske vojske „Oluja“ slomljena je pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, a time i skršena samoproglašena Republika Srpska Krajina („RSK“).  Također, ponovno su, kontinentalnom trasom, prometno, spojeni jug i sjever Hrvatske. Tako su ostvarene sigurnosne pretpostavke za život na područjima koja su graničila s „RSK-om“ te za ostvarivanje prava na povratak prognanika u svoje domove, protjeranih s tog područja u kampanjama nasilja i zločina 1991. godine.

Pobunjenička srpska vojska i civilno stanovništvo s UN područja „Jug“ povukli su se brže i za to su bili bolje pripremljeni, dok iz UN sektora „Sjever“ civili i srpska vojska u izbjeglištvo kreću kasnije.

ZLOČINI 1991. – 1992.

Samo područje UN sektora „Jug“ bilo je opterećeno teškim sukobom na početku rata, kad su pripadnici srpskih jedinica počinili teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području zadarskog i šibenskog zaleđa. U Škabrnji su u studenome / novembru 1991. g. ubijena 43 civila, 15 hrvatskih branitelja, a u susjednom Nadinu 14 hrvatskih civila. U kninskim zatvorima (kasarna Mladićeva 9. Korpusa JNA, Stara bolnica-Martićev zatvor) od sredine 1991. do sredine 1992. g. bio je zatočen veliki broj Hrvata koji su prošli tešku torturu i mučenja, a u nekim slučajevima i seksualno nasilje. U kolovozu / augustu 1991. g. Jugoslavenska narodna armija (JNA) se u dalmatinskom selu Kijevo otvoreno svrstava na srpsku stranu, a započinje i kampanja granatiranja hrvatskih gradova. Zajedno s milicijom Krajine kreće se u napade na slabo branjena ili neobranjena sela. Gotovo sve nesrpsko stanovništvo s tih područja je prognano.

U području UN-ovog sektora „Jug“ u godinama nakon okupacije, a pred početak VRA „Oluja“, dogodilo se i nekoliko ograničenih vojnih akcija Hrvatske vojske, kao što su „Maslenica“, „Miljevački plato“ i „Medački džep“. Pri tome su počinjeni i zločini. U Medačkom džepu u blizini Gospića, pripadnici Hrvatske vojske počinili su teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava i područje Divosela, Čitluka i Počitelja očistila od sveg stanovništva i sravnila ga sa zemljom. To područje opteretila su i masovna, organizirana smaknuća Srba (ali i nepoćudnih Hrvata) u Gospiću, tijekom 1991. i 1992. g, od kojih se za mnoga ni danas ne zna. Suđenja za dio zločina u Medačkom džepu i u Gospiću okončana su pravomoćnim osuđujućim presudama pred hrvatskim pravosuđem.

ZLOČINI 1995.

U već spomenutom UN-ovom sektoru „Jug“ (Lika i Dalmacija), za vrijeme službenog trajanja operacije „Oluja“ i u narednih 100 dana, pripadnici Hrvatske vojske (ili naoružane osobe u vojnim, odnosno policijskim odorama), usmrtila je više stotina, a prema Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava najmanje 410 civila, unatoč tome što oni nisu pružali otpor. Spaljeno je više od 22.000 kuća. Grupna smaknuća civila zabilježena su u Radljevcu, Uzdolju, Gruborima, Gošiću, Varivodama, Korenici, .... Iz straha za osobnu sigurnost, kao i na nagovor krajinskih vlasti, Hrvatsku je tada napustilo više od 150.000 njezinih dotadašnjih stanovnika, uglavnom Srba.

Neki od zločina počinjenih tijekom i nakon VRA „Oluja“:

U vrijeme trajanja vojno redarstvene akcije „Oluja“ 6. kolovoza/augusta 1995. g. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno je najmanje 10 civila. Zločini nisu procesuirani.

Ubojstva najmanje petero civila  u Mokrom Polju (Knin) započela su 6. kolovoza/augusta tijekom akcije „Oluja“ i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Zločini nisu procesuirani.

Između 7. i 8. kolovoza/augusta 1995. g. u napadima na izbjegličku kolonu između Gline i Dvora poginulo je nekoliko desetaka civila s područja općina Glina, Topusko, Gvozd i Vojnić. Zločini nisu procesuirani.

U mjestu Komić (Korenica) 12. kolovoza/augusta 1995. g. ubijeno je devetero civila.  Zločini nisu procesuirani. Među ubijenim civilima bila je i starica od 93 godine Sava Lavrnić, a s njom je ubijen i njezin sin Petar. U istom selu živa je spaljena u vlastitoj kući i nepokretna Marija Brkljač, a sve to iz šume, koja je bila udaljena svega 15 metara, pratila je njezina kći Jela Ugarković. Osim ljudskih žrtava, ubijene su i domaće životinje te je zapaljeno gotovo 80 posto objekata u selu. 

25. kolovoza/augusta 1995. g. u selu Grubori (Knin) ubijeno je šestero civila. Nakon sustavnog prikrivanja zločina, o čemu je pred Haškim tribunalom svjedočilo više osoba, Županijsko državno odvjetništvo iz Zagreba podiglo je 15. prosinca/decembra 2010. g. optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana. Postupak još uvijek u tijeku.

Dana 27. kolovoza/augusta 1995. g., oko 16 h u selu Gošić (Kistanje) ubijeno je sedmero  civila. U tijeku je istraga protiv nepoznatih počinitelja. 

Za vrijeme VRA „Oluja“, pa do konca 1995. g. u selu Kijani (Gračac), prema Izvještaju HHO-a registrirano je 14 ubijenih civila, među kojima devet žena. Procesuirani su zločini u odnosu na troje civila, a pripadnik HV-a oglašen je krivim i osuđen na deset godina zatvora. Presuda je nepravomoćna.

Dana 28. rujna/septembra 1995. g. u selu Varivode (Kistanje) oko 17 – 17:30 h, ubijeno je devetoro civila. Za zločin se sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, protiv nepoznatih počinitelja. 

SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE / HRVATSKA

U dvadeset i četiri godine od operacije „Oluja“, hrvatsko pravosuđe podiglo je tri optužnice za ratne zločine nad krajinskim Srbima i to protiv ukupno sedmorice pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi. Suđenja su rezultirala sa dvije osuđujuće presude, od čega je presuda za zločine u Prokljanu i Mandićima pravomoćna, a za zločin u Kijanima nepravomoćna.

Pored toga, u hrvatskim državnim odvjetništvima evidentirano je 6.390 kaznenih prijava za zločine počinjene za vrijeme i nakon operacije „Oluja“, od čega se 439 odnose na pripadnike oružanih snaga. Po toj statistici, osuđeno je 2.380 osoba, ali javnost nikad nije bila upoznata s njihovim imenima i djelima za koja su osuđene.

SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE / MKSJ

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu od 12 optužnica podignutih za zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj od 1991. – 1995., unutar njih samo dvije bavio se zločinima nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču u Haagu se sudilo za zločine počinjene tijekom i nakon operacije „Oluja“ u ljeto 1995. godine. 

Generali Gotovina i Markač najprije su jednoglasno proglašeni krivima i osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora da bi u žalbenom postupku obojica bila oslobođena tijesnom većinom glasova (3:2). Za oslobađajuću presudi glasali su suci Meron, Güney i Robinson, a protiv su bili suci Pocar i Agius. U tim presudama Raspravno i Žalbeno vijeće su – na osnovu istih činjenica i istog prava – došli do dijametralno suprotnih zaključaka o nekima od ključnih pitanja o kojima su se na suđenju sporili optužba i obrana.

Žalbeni postupak je, za standarde Tribunala, trajao rekordno kratko, a presuda je napisana na samo 54 stranice, zbog čega je u pravničkim krugovima nazivaju „pamflet presuda“ („magazine judgement“). Osim po tome, ostat će upamćena i po neuobičajeno oštrom tonu kojim je manjina izrazila neslaganje sa zaključcima većine, tonu koji je bez presedana u dvadesetogodišnjoj sudskoj praksi Tribunala. U najkraćem, ti su zaključci, po ocjeni manjine, „suprotni svakom poimanju pravde“.

MEĐUNARODNI SUD PRAVDE 

Mada tvorci Tribunala nisu predvidjeli višu pravnu instancu koja bi preispitivala odluke Žalbenog vijeća, obje presude za „Oluju“ našle su se pred Međunarodnim sudom pravde (MSP), najvišim svjetskim sudom koji presuđuje u sporovima između država. Ne, naravno, na preispitivanju, već kao dokazi i protudokazi u sporu pokrenutom međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. U konkretnom slučaju, Srbija je prvostupanjskom (osuđujućom) presudom dokazivala da su u „Oluji“ počinjeni zločini koji su dosegnuli razmjere genocida, dok je Hrvatska to osporavala pozivajući se na drugostupanjsku (oslobađajuću) presudu.

U presudi izrečenoj u veljači/februaru 2015. g., MSP je utvrdio da su srpske i hrvatske snage između 1991. i 1995. godine počinile teške zločine od kojih neki imaju materijalne elemente genocida, ali da namjera nije bila da se neka etnička grupa „uništi“ već da se njezini pripadnici „nasilno uklone“ s određenih dijelova teritorija. Zanimljiv je zaključak najvišeg svjetskog suda o egzodusu Srba kao predviđanoj, vjerojatnoj i poželjnoj posljedici planirane vojne akcije: „[...] Sud napominje da strane ne osporavaju da je značajan dio srpske populacije napustio Krajinu, što je bila direktna posljedica vojne akcije hrvatskih snaga tijekom Operacije „Oluja“, posebno granatiranja četiri grada. [...] Dalje napominje da transkript sa sastanka na Brijunima [...] jasno pokazuje da su najviše hrvatske političke i vojne vlasti bile svjesne da će Operacija „Oluja“ izazvati masovni egzodus srpskog stanovništva; u izvjesnoj mjeri, oni su vojno planiranje i zasnovali na tom egzodusu koji su smatrali ne samo vjerojatnim već i poželjnim.“ (Presuda MSP, paragraf 479).

NESTALI

Prema podacima Uprave za zatočene i nestale, Ministarstva branitelja RH, od početka procesa ekshumacija i identifikacija u Republici Hrvatskoj do 31. prosinca 2017. godine, među sveukupnim brojem identificiranih posmrtnih ostataka  (4196) ubrajaju se i posmrtni ostaci 845 osoba koje su se vodile nestalima iz 1995. 

Od sveukupnog broja nestalih u RH-a još uvijek je nepoznata sudbina 1.481 osobe te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 411 smrtno stradalih osoba, od čega je 361 osoba nestala tijekom VRA Oluja.

POVRATAK

Povratak izbjeglih Srba bio je također otežan zbog neuspostavljanja mjera sigurnosti i pravne države na tom dijelu teritorija Republike Hrvatske, pa su tako u periodu do 1999. godine registrirana 24 kaznena djela ubojstva povratnika, prema izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora. Nasilje, zlostavljanje i terorizam prema srpskoj manjini postao je dio svakodnevice na nekad okupiranim područjima. Vlada RH donijela je više pravnih akata koji su imali za cilj prije svega osporavanje imovinskih, radnih i drugih prava kao i onemogućavanje povratka uništavanjem imovine, ....

Sinergija navedenih elemenata uz neučinkovit program povratka i presporih državnih gospodarskih mjera poticanja obnove, rezultirala je trajnim iseljavanjem srpskog stanovništva s petine hrvatskog teritorija u mjeri koja ima učinke etničkog čišćenja.

Kako je u izjavi sjećanja u kolovozu 2018. podsjetilo Srpsko narodno vijeće:

„Od 1991. do danas, unatoč povratku dijela izbjeglih i pristiglim doseljenicima, Hrvatska ima gotovo pola milijuna stanovnika manje, od toga gotovo 400.000 svojih stanovnika srpske nacionalnosti. Samo za vrijeme „Oluje“ izbjeglo je njih oko 200.000. Svijest o toj činjenici, a da o savjesti ne govorimo, u društvu ne postoji ni danas, pa se izbjegli ne spominju ni u jeku međusobnih optužbi za to tko je kriv za „iseljavanje Hrvatske“. Oni se ne računaju kao demografski gubitak, baš kao što se njihovi krajevi ne tretiraju kao krajevi istinske državne brige. O njima se danas više vodi računa kao o graničnom, sigurnosnom pitanju negoli kao o razvojnom pitanju.“

Eugen Jakovčić, Documenta– Centar za suočavanje s prošlošću

Zagreb, 1. kolovoza 2019.

U tekstu su korišteni podaci Documentei dijelovi izvještaja:

VOJNA OPERACIJA „OLUJA“ I POSLIJE, Hrvatski Helsinški odbor za ljudska prava, Zagreb, 2001. / https://snv.hr/oluja-u-haagu/media/sg1/sg1-04-vojna-operacija-oluja-hr.pdf

Interaktivni narativ OLUJA U HAAGU / Produkcija SENSE u suradnji sa SNV-om, 2015. / https://snv.hr/oluja-u-haagu/oluja-hr.html

Tagovi: