Uz tridesetu godišnjicu demokratskih revolucija u srednjoj i istočnoj Europi:

Tranzicija i (ne)suočavanje s prošlošću u Bugarskoj

Ove jeseni navršava se trideseta godišnjica kolapsa komunističkih diktatura u zemljama srednje i istočne Europe. Fokus javnog tematiziranja obljetnice prvenstveno je usmjeren na „Pad Berlinskog zida“ odnosno kolaps istočnonjemačkog graničnog režima, dok se druge zemlje znatno rjeđe spominje. Odnos prema komunističkoj prošlosti u bugarskom društvu predstavlja Diana Todorova.    

„Mi imamo državnike koji nemaju državu,ličnosti koje nemaju lica, političare koji nemaju politiku, trgovine u kojima se ništa ne prodaje, pisce koji ne pišu, izbore u kojima nema izbora, sud koji je sam osuđen, krađe koje se prozivaju privilegijama i privilegije koje se prozivaju krađama, imamo i utakmice za koje se rezultat zna prije što su odigrane, te zločine koji su procesuirani prije nego što su učinjeni“; Ovim riječimabugarski književnik i novinar Georgi Markov opisuje režim Todora Živkova u svojim esejima„Reportaže o Bugarskoj u odsutnosti”.

Nakon što su mu knjige i predstave zabranjene u Sofiji, Markov je emigrirao u London, gdje je od početka sedamdesetih radio na BBC-u te emitirao svoje eseje na radio-postaji Slobodna Europa. Sredinom 1978. godine Markov je ranjen na mostu Waterloo u zločinu poznatom kao „Bugarski kišobran“. Na sam rođendan komunističke vođe Todora Živkova, 7. rujna, nepoznati napadač ubo je nepoćudnog novinara vrškom kišobrana u nogu. Četiri dana kasnije Georgi Markov umro od trovanja ricinom. Bugarsko tužiteljstvo 2013. godine zatvorilo je istragu ubojstva sa zaključkom da je apsolutna zastara istekla. Trideset godina nakon pada komunističkog režima, eseji Georgija Markova još uvijek nisu našli svoje mjesto u bugarskim udžbenicima. 

Ova priča simboličan je primjer suočavanja s prošlošću u Bugarskoj, posebno kada je razdoblje 1944. – 1989. u pitanju. Za razliku od Hrvatske, u Bugarskoj ne postoji povijesna potreba za raspravom oko fraze „iza željezne zavjese“.  Savezništvo sa SSSR-om Bugarska je potvrdila članstvom u SEV-u (1948.) i Varšavskom paktu (1955.). Na vlasti se najduže zadržao Todor Živkov koji je revno podržavao put SSSR-a te početkom 60-tih godina čak predložio Hruščovu da se Bugarska pridruži Sovjetskom savezu kao 16. republika.

Dan nakon rušenja Berlinskog zida, 10. studenog 1989. Centralni komitet Bugarske komunističke partije izglasao je ostavku Živkova prevratom koji je Komunistička stranka sama izazvala. Tom prilikom vlast je preuzeo bivši ministar vanjskih poslova Petar Mladenov. Demokratski prosvjedi, održavani u zadnjim mjesecima u organizaciji reformskog pokreta Ekoglasnosts deklariranim ciljem borbe za čišći zrak u gradu Ruseu, službeno su dozvoljeni. Širom velikih gradova demontranti su inzistirali da se ukine članak 1. tadašnjeg Ustava koji je proglašavao ulogu komunističke stranke glavnom u svim aspektima.

Povodom demokratskog prosvjeda koji je održan u Sofiji 14. prosinca 1989., Mladenov je ostao u najnovijoj bugarskoj povijesti zapamćen po replici „Bolje da dođu tenkovi“. Međutim, tenkovi nisu izašli na ulice.  Par dana nakon toga bugarski gledatelji vidjeli su krvavi pad Ceaușescua u susjednoj Rumunjskoj, no sličan scenarij pokazao se nemogućim na domaćoj političkoj sceni, gdje je značajan broj ljudi bio iznenađen naglom smjenom političkog vodstva. 

No bez obzira na izostanak vojne intervencije 1989. godine, bugarska tranzicija tijekom 90-tih bila puna dramatičnih situacija. 1996. godine javno je ubijen bivši premijer Andrej Lukanov. Kriminalni milje vladao je ulicama, a korupcija privatizacijom. Kao i u Hrvatskoj, tvornice su odabranima dijeljene za 1 lev. Godišnja inflacija je došla do 310%. Bankrotiralo je 19 banaka, nestale su životne ušteđevine ljudi koji su naglo izgubili sigurnost i poredak koji im je komunizam dugo pružao. Demokracija je došla ruku pod ruku s prosječnom  mjesečnom plaćom od 5 dolara i čestim uličnim pobunama. Početkom 1997. financijska i politička kriza dovela je do masovnih prosvjeda pri kojima je 10. siječnja opkoljena zgrada skupštine, zastupnici su hitno evakuirani, a demonstranti su ušli u zgradu i porazbijali unutrašnjost parlamenta. 

Dramatični karakter tranzicije, za koju nakon 30 godina bugarsko društvo još uvijek nije odlučilo je li završena ili ne, preuzima prostor javne rasprave svake godine oko 10. studenog. U međuvremenu, zločini totalitarne vlade još uvijek nisu procesuirani, a pitanja iz razdoblja prije 1989. ostaju bez društvenog i političkog konsenzusa. Desetljeća nakon takozvanih „promjena“, suočavanje s prošlošću u radu političkih elita u Bugarskoj još uvijek je sekundarno pitanje, ili čak iza toga. 

Iako je 1996. Vrhovni sud ukinuo dio presuda takozvanog Narodnog suda koji je od prosinca 1944. do travnja 1945. legitimirao politička ubojstva, o tim se presudama u udžbenicima ne govori puno, a u nekim se uopće ne spominju. Sukladno tome, dva mjeseca prije početka aktualne školske godine, razdoblje komunizma ponovno je postalo predmet rasprave u kontekstu promjena sadržaja povijesnih udžbenika. Među spornim tvrdnjama u jednom od udžbenika bilo je to da je "Todor Živkov imao umjereni stil vladanja bez ozbiljne represije".  

S time se sigurno ne bi složili etnički Turci u Bugarskoj. Program asimilacije koji je Todor Živkov uveo 1984. za etničko tursko stanovništvo bio je mehanizam masovne represije u kojem su ljudi bili prinuđeni promjeniti svoja turska imena u slavenska. Zbog prisilne bugarizacije krajem 1980-tih oko 350 tisuća Turaka napustilo je Bugarsku.

Predmet društvenih tenzija je i komemoracija stradalih na otoku Belene gdje je od 1949. do 1959. funkcionirao logor za politički nepodobne, u mnogome usporediv s Golim otokom. 80% ljudi poslanih u logor na otoku Belene nije bilo službeno osuđeno, a ukupno je kroz  logor prošlo oko 15 tisuća ljudi. Državni vrh komemoracija ne zanima, no zanima ih plan gradnje elektrane preko puta, na obali rijeke Dunava.  

Dok politički analitičari broje još jednu proteklu godinu od tranzicijskog razdoblja, neka od takozvanih “djece tranzicije” već imaju svoju djecu. Međutim, oni nisu upoznati s činjenicama iz razdoblja prije 10. studenoga 1989. godine. Zadnji rezultati sociološkog istraživanja tvrde da 94% mladih ljudi između 16 i 30 godina priznaje da ne zna skoro ništa o tom periodu bugarske povijesti.

Kao i u Hrvatskoj, odnos prema prošlosti u Bugarskoj i danas ovisi o tome tko je na vlasti, a to se najjasnije vidi povodom godišnjica poput 10. studenoga. Rasprave o povijesnom kurikulu odvijat će se na političkoj razini umjesto na znanstvenoj dok god je društvo podijeljeno po tom pitanju. A „djeci tranzicije“ toga je dosta. Za njih je Živkov lik iz rap pjesme u kojoj se koristi dio njegovog govora. I tako se pitanje zatvara prije nego što se uopće otvorilo. 

Diana Todorova, Documenta– Centar za suočavanje s prošlošću

Tagovi: