"Jednog jutra, negdje sredinom ljetnih praznika, kod nas na selo stigla je teta. Sjećam se da je mami rekla kako je čula da će se tenzije zaoštriti i da bi bilo najpametnije da pokušamo doći do Beograda. Budući da smo ranijih godina u Beogradu provodile praznike, mislila sam da idemo na odmor. Uzela sam u zadatak da spakiram sestrine i svoje stvari. Bila je to većinom ljetna odjeća koju sam spremila u kofer.

Četiri žene i nas petero djece rasporedili smo se u dva automobila. Nakon kilometara vožnje kroz šume i makadamske putove zaustavili su nas vojnici. I sada mi je pred očima slika tete koja kleči na zemlji i moli ih da nas puste. Međutim, morali smo se vratiti natrag u Knin, a s nama i kofer koji je stajao neraspakiran sve do 5.8.1995.

Kada smo napuštali kuću, tata nije htio da ponesemo ništa sa sobom, ali sam ja taj isti kofer svejedno ukrcala na traktor. Baš kao i malenu škrinjicu u kojoj djeca inače čuvaju novac. U nju sam spremila mirisne papiriće, kazetu Dire Straitsa, skulpturu koju je sestra dobila za rođendan i fotografiju tatine tete po kojoj sam dobila ime.“

Marija danas ima 31 godinu i živi u Zagrebu. Fotografiju koju je sa sobom ponijela u izbjeglištvo čuva i danas. To je jedna od rijetkih uspomena iz djetinjstva koju svugdje nosi sa sobom.

Ostatak Marijine priče moći će te čuti 5.8.2015. Uskoro opširnije…

Tagovi: