Šestorici nekadašnjih lidera tzv. Herceg-Bosne u gotovo svim aspektima potvrđena je prvostupanjska osuđujuća presuda, u odluci Žalbenog vijeća Haškog tribunala od 29. studenoga 2017. / 

Presuda žalbenog vijeća potvrdila je ključne nalaze prvostupanjskog vijeća koje je u svibnju 2013. šestoricu bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne osudilo na dugogodišnje zatvorske kazne. 

Presuda se odnosi na zločine počinjene od 1992. do 1994. godine u osam bosansko- hercegovačkih općina (Prozor, Gornji Vakuf, Sovići i Doljani u općini Jablanica, Mostar, Čapljina, Stolac, Ljubuški i Vareš) i 5 zatočeničkih centara, od kojih su po dva bila uspostavljena u Mostaru (Heliodrom i Vojno) i Čapljini (Dretelj i Gabela) te u Ljubuškom. 

Žalbenom presudom potvrđena je visina izrečenih zatvorskih kazni odmjerenih u rasponu od 25 godina, primjerice prvooptuženom Jadranku Prliću, do 10 godina, koliko je dobio optužni Berislav Pušić. Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su na po 20 godina dok je Valentin Ćorić osuđen na 16 godina zatvora. 

Svi okrivljenici osuđeni su u okviru kaznenih djela zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja i teških povreda Ženevskih konvencija za ubojstva, hotimično lišavanje života, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju, protupravno zatočenje civila, prisilni rad, nečovječna djela, nečovječno postupanje, protupravno i bezobzirno uništavanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim vjeri ili obrazovanju, protupravne napade na civile i protupravno teroriziranje civila. 

Nadalje, Prlić, Stojić, Petković i Ćorić osuđeni su i za silovanje, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, i pljačkanje javne i privatne imovine. Praljak je osuđen i za protupravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom i pljačkanje javne i privatne imovine. Ćorić je osuđen i po zapovjednoj odgovornosti. 

Sva šestorica osuđena su temeljem udruženog zločinačkog pothvata (UZP) kao oblika individualne kaznene odgovornosti za sudjelovanje u stvaranju hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini s ciljem ponovnog ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. 

Najviši državni dužnosnici Republike Hrvatske, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, označeni su, i u žalbenoj presudi, kao članovi UZP-a. Od siječnja 1993. godine snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) izvodile su vojne operacije koje su uključivale rasprostranjene i sustavne napade na civilno stanovništvo. Ti napadi doveli su do masovnih uhićenja i zatvaranja tisuća muslimanskih civila; razdvajanja muškaraca od žena, djece i starijih; zatočenja u nehumanim uvjetima u jedinstvenoj mreži zatočeničkih centara HVO-a; ubojstva i počinjenja mnogih drugih zločina. 

Snage HVO-a, počevši od lipnja 1993., držale su istočni Mostar pod opsadom skoro deset mjeseci, tijekom kojih je civilno stanovništvo bilo podvrgnuto permanentnom snajperskom djelovanju i granatiranju. Već teška humanitarna situacija bila je još više pogoršana HVO-ovim namjernim sprječavanjem dostave humanitarne pomoći. 

Žalbeno vijeće potvrdilo je nalaz prvostupanjskog vijeća koje je izvan razumne sumnje oružani sukob okarakteriziralo kao međunarodni, zaključivši da su snage HV-a izravno intervenirale na strain HVO-a u sukob HVO-a i ABiH, odnosno da su HV i Hrvatska imale opću kontrolu nad HVO-om. 

Tribunal je već prije, u predmetima Tadić, Martinović&Naletelić i Blaškić u kojima su se optužnice odnosile na zločine počinjene protiv muslimana od strane bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, ustanovio da je oružani sukob imao međunarodni karakter zbog uloge Srbije, odnosno Hrvatske. Također, žalbeno vijeće potvrdilo je stanje okupacije u nekoliko općina. 

Žalbeno vijeće je prihvatilo neke žalbene osnove Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića, i Tužiteljstva, dok je u potpunosti odbilo žalbe, koje su na prvostupanjsku presudu, uložili Prlić i Pušić. Kao posljedica prihvaćanja tih žalbenih navoda, Žalbeno vijeće poništilo je ograničen broj zaključaka koji su potkrepljivali određene osude sve šestorice optuženih. 

Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću

Izvor /  IZVJEŠTAJ O SUĐENJIMA ZA RATNE ZLOČINE U HRVATSKOJ 2017. / Izdavač Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću

Tagovi: