SLOBODNA DALMACIJA, Spektar, subota, 30. ožujka 2019., 

Razgovor s povodom: Eugen Jakovčić, Documenta

“KARADŽIĆ JE IMAO GENOCIDNU NAMJERU UNIŠTENJA MUSLIMANA I HRVATA U ČITAVOJ BIH, ALI ZA TO NIJE ODGOVARAO”

Novinarka: Marina Karlović Sabolić 

Kao da živimo u devedesetima, kaže nam Eugen Jakovčić, Splićanin poljičkih korijena sa zagrebačkom adresom koji je prije desetak godina novinarsku profesiju – a bio je autor i voditelj prilično popularne, često i nagrađivane tv emisije Cenzura - zamjenio aktivističkim angažmanom u Documenti. 

Ovaj transfer u udrugu koja djeluje pod egidom Centra za suočavanje sa prošlošću Spektar je tada popratio opsežnim intervjuom sa Jakovčićem. 

Danas, deset godina kasnije, naša mu je redakcija ponudila da napravi jedan povijesni rezime, i Hrvatsku danas usporedi sa vremenima kada je u Cenzuri suočavao splitsku javnost sa zločinima u Lori.

-U posljednje vrijeme kada govorimo o čitavom setu tema u vezi stanja ljudskih prava u Hrvatskoj kao da živimo u devedesetima. To je prilično frustrirajuće za sve naše građane i građanke – ocenjuje Jakovčić, ne krijući pritom da mu nadu ulijevaju posljednji prosvjedi koji signaliziraju da se svi ipak ne mire sa takvom sudbinom.

Dobro se sjeća kako je njegova Cenzura, u vremenima cenzure, otvarala medijski prostor u Splitu i Hrvatskoj. Sjeća se kako je HDZ to do neke granice tolerirao, ali i kako su tek nekoliko mjeseci pred trećesiječanjske izbore protjerani u Zadar.

-Tada već kultnu splitsku emisiju realizirali smo iz studija tamošnje Gradske televizije s nekim ludo hrabrim ljudima koji su vodili taj lokalni medij. S kolegicama urednicama Jadrankom Matijašević i Blagicom Kujundžić svaki petak sam putovao u taj mali zadarski studio, koji je tada predstavljao jedan od rijetkih TV programa koji je otvarao prostor oporbenim čelnicima, intelektalcima i svima onima kojima Hrvatska po Tuđmanovoj mjeri nije bila poželjno društvo. Zločin u Lori u Cenzurama je tematiziran uporno, u vremenima kada buduća suđenja počiniteljima još nisu bila niti u fazi istrage.

-Vjerujem da mnogi pamte TV uključenje u našu emisiju Đorđa Katića, preživjelog iz Lore, koji nam se tada telefonski javio iz daleke Australije svjedočeći o tome kroz kakvu je sve torturu prošao u tom zloglasnom logoru. Danas, nažalost, pred kapijom Vojne luke Lora u Splitu stoji mramorna uvreda, odnosno spomenik 72. bojni Vojne policije HV-a, čiji su pripadnici bili glavni akteri zločina, po sadizmu ništa manje maštovitiji od onih u Omarskoj, Keratermu, Stajićevu ili Heliodromu. Pred zloglasnim prijedorskim logorom Trnopolje danas stoji spomenik u slavu onih koji su ubijali nevine Bošnjake i Hrvate, a pred Lorom spomenik onima koji su zatvarali, mučili i ubijali civile srpske nacionalnosti, sastavljen od tri monolita koja čine slovo H, a predstavljaju Hrvatsku, heroje i hrabrost. Žalosno. 

SPEKTAR: Dobro, ne mora značiti da su svi pripadnici 72.bojne bili zločinci. Torture su naređivalo i provodilo nekoliko bolesnih umova, njihova imena su završila na optužnicama i presudama...

- Taj spomenik tu je ne toliko zbog onih koji su se časno borili, nego prije svega zbog zaborava i oduzimanja društvenog sjećanja na one koji su patili. Slično kao i u slučaju skandaloznog podizanja spomenika 9. bojni HOS-a koja nosi ime ustaškog zločinca u splitskoj ulici Ruđera Boškovića 2014., on nije postavljen zbog njezinih poginulih pripadnika već zbog jasnog pokušaja da se rehabilitira ustaška NDH.

SPEKTAR: Kad već spominjete Prijedor, što ste prvo pomislili kada ste čuli suca da Radovanu Karadžiću izriče doživotnu kaznu zatvora?

-Kao i u slučaju žalbene presude u predmetu Prlić i dr., sjetio sam svih onih mjesta tuge u BiH, kao što su Srebrenica, Prijedor, Ahmići, Grabovica, Stupni Do, Uzdol, Kazani…

SPEKTAR: Znači, pomislili ste na žrtve, ne na politiku...

-Međusobno povjerenje u BiH jako je narušeno, što je zabrinjavajuće, vlada kultura zaborava, nema zajedničkog sjećanja na žrtve bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost. U BiH, Srbiji, Hrvatskoj i na Kosovu još se uvijek svatko sjeća odvojeno i osvetoljubivo samo zločina koji su počinjeni nad njegovim narodom. A pri tom se zaboravlja da su svi nedužno ubijeni naš narod.

SPEKTAR: A kako gledate na reakciju Republike Srpske na presudu Karadžiću?

-Nažalost i ovoga puta vladajući u tom BiH entitetu nastavili su s negiranjem sudski utvrđenih činjenica koje van razumne sumnje govore o tome da je Radovan Karadžić, kako bi rekao Viktor Ivančić “vrlo brzo s riječi prešao na tijela”. Kroz više udruženih zločinačkih pothvata predvodio je kampanje masovnog etničkog čišćenja u kojemu su milijuni bili raseljeni, desetine tisuća bile su ubijene, a veliki je broj običnih, nevinih ljudi podvrgnut silovanju, mučenju, seksualnom ropstvu i drugim vidovima zlostavljanja. Nažalost, svjedoci smo da se i dalje pojedinci i njihova zlodjela, kao i u slučaju reakcije hrvatske Vlade nakon presude u predmetu Prlić i drugi, poistovjećuju s cijelim narodima, pa se tako tvrdi da je u ovom slučaju u pitanju presuda koja govori o krivici srpskog naroda te kako je Karadžić heroj i kako je, čineći zločine, u stvari branio svoj narod. 

Međutim, ovo suđenje dokazalo je upravo suprotno. Kao što je istaknuo i haški tužitelj u svojoj reakciji, “Karadžić će u povijesti ostati upisan kao ratni zločinac koji je odgovoran za užasnu ljudsku patnju. Karadžićeva krivica je njegova osobna, a ne krivica njegove zajednice”.

SPEKTAR: Za bijele vrpce za Hrvate i Bošnjake u Prijedoru i zločini u ostalih šest općina Karadžić ipak nije odgovarao...

-Prijedor je žalosni primjer relativizacije i banalizacija žrtava. Tamošnji načelnik, iznikao iz iste one politike koja je činila zločine, sprječava izgradnju spomenika u znak sjećanja na to genocidno istrebljenje nemoralnim obrazloženjem da neće dopustiti izgradnju spomenika na kojem će pisati da se u toj općini dogodio genocide jer, pazite, Haški tribunal to nije nazvao genocidom u svojim presudama. Ne smijemo prihvatiti redukciju zločina samo na pravo jer, kako kaže prof. Nerzuk Ćurak, “to nije i ne može biti jedina dimenzija stvarnosti”. 

U Prijedoru je ubijeno više od 3 tisuće civila. Općina je do kraja 1992. u potpunosti etnički očišćena od nesrpskog stanovništva. Trnopolje, Omarska i Keraterm mjesta su zatočenja nedužnih, logori u kojima se mučilo i zlostavljalo slično kao i u Herceg Bosanskom Heliodromu i Dretelju. Temeljem velikog broja presuda Tribunala svi ti zločini potpali su pod etničko čišćenje, ubojstva, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. 

Po nama u Documenti postojala je genocidna namjera za uništenjem Muslimana i Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini pa tako i u Sarajevu te drugih šest općina navedenih u optužnici, što nažalost vijeće u ovom i nekim ranijim predmetima nije utvrdilo.

SPEKTAR: U presudi Karadžiću nema ni Miloševića...

-Milošević je ipak bio izručen Tribunalu, što je imalo dramatične političke posljedice za Srbiju. Optužnica protiv njega podignuta je u trenutku dok je bio još uvijek aktualni predsjednik SRJ, što je u današnjoj strukturi svijeta nezamislivo. Osim toga, Tribunal je u prethodnim odlukama, primjerice u predmetu Tadić, potvrdio direktno sudjelovanje pripadnika Vojske tadašnje SRJ u Bosni i Hercegovini na strani Vojske Republike Srpske. 

Pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove u Haagu, nasljedniku Tribunala, u tijeku je ponovljeni postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, nekadašnjih operativaca Službe državne sigurnosti Srbije, a razmatra se njihova odgovornost temeljem udruženog zločinačkog poduhvata koji kao sudionike uključuje srpski državni vrh predvođen Slobodanom Miloševićem.

SPKETAR: Ipak, do presude Stanišiću i Simatoviću, ostaje da je agresivni rat u BiH vodila samo Hrvatska, ne i Srbija?

- Tuđman u prosincu 1991. godine kaže kako je došlo “vrijeme da zgrabimo priliku da bismo okupili hrvatski narod u najširim mogućim granicama.” To su citirali tužitelji u predmetu Prlić i drugi. Iz stenograma s Pantovčaka jasno proizlazi da je Tuđman čelnike tzv. Herceg Bosne u dugom periodu kontinuirano motivirao da ustraju u tom suludom projektu, iako je imao informacije da se čine zločini i da Muslimani prolaze logore. O deportacijama Hrvata iz dijelova van tzv. Herceg Bosne upozoravao ga je čak i kardinal Puljić, ali konačni cilj Hrvatske u najširim mogućim granicama po njemu je opravdavao patnje tih ljudi. 

I da budemo do kraja jasni, čak se i Karadžić suprostavio Miloševiću pa mu je ovaj u jednom trenutku uveo sankcije na granicama Srbije, što se u slučaju čelnika tzv. Herceg Bosne nikada nije dogodilo. Oni su bespogovorno ispunjavali zahtjeve Pantovčaka.

SPEKTAR: Kako gledate na čudan je odnos Balkana prema osuđenim ratnim zločincima. Što veću kaznu netko u Haagu dobije, to postaje veći junak u svojoj domovini, od Karadžića, Šljivančanina, Lazarevića do Darija Kordića...

-Mi na ovim prostorima živimo ne-rat, odnosno negativni mir, znači odsustvo nasilja, ali bez slobode i pravde. Na djelu je nacionalistički govor i tu nema objektivne analize prošlosti. Tako je teško očekivati da Hrvatska doista prispije u poratno doba. U Zagrebu su tjednima pred izricanje haške presude Prlić i drugi predstavljene knjige ratnih zločinaca Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, ali i ustavnog suca Mate Arlovića na temu pravne prirode Hrvatske zajednice Herceg Bosne.

SPKETAR: Što je u tome sporno? Oni u to doba još nisu bili osuđeni ratni zločinci, a Arlović ima pravo na svoje pravni diskurs...

Mi smo tada već imali prvostupanjsku presudu s utvrđenim činjenicama iz koje je jasno proizlazilo da je takozvana Herceg Bosna zločinačka tvorevina, realizirana kroz sudjelovanje šestorice bivših čelnika Herceg Bosne u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem uspostavljanja hrvatske dominacije na dijelovima teritorija BiH. Hrvati su u tako zamišljenoj tvorevini od 30 općina u većini bili u samo njih 11. Taj projekt se ostvarivao kroz zločine, deportacije, logore i to ne samo prema Bošnjacima, već i prema Hrvatima iz Srednje Bosne. Boban je od međunarodne zajednice tražio pomoć pri iseljavanju hrvatskog stanovništva iz Vareša. O tome je bivši američki veleposlanik Galbraith svjedočio u haškoj sudnici. Ministrica Obuljen je na jednom od navedenih predstavljanja sjedila pored istih onh koji su rušeći Stari most u Mostaru koristili iste argumente u svojoj obrani kao i oni kojima se sudilo za napade na Dubrovnik. To su za njih bili legitmni vojni ciljevi, što je nažalost Žalbeno vijeće i potvrdilo, a to je najveći propust ove presude.

SPEKTAR: Gdje je Hrvatska zapela u suočavanju sa zločinima vlastite vojske?

-Oslobađajuća presuda suca Theodora Merona od 16. studenog 2012. godine, koji je predsjedavao sudskim vijećem u predmetu Gotovina i drugi početak je kraja suočavanja Hrvatske sa zločinima počinjenim tijekom VRA Oluja.

SPEKTAR: Što je u njoj sporno?

-Taj žalbeni postupak, usprkos prvostupanjskoj osuđujućoj presudi, za standarde Tribunala, trajao je rekordno kratko, a presuda je napisana na samo 54 stranice, zbog čega je u pravničkim krugovima nazivaju “pamflet presuda”, odnosno “magazine judgment”. Osim po tomu, ostat će zapamćena i po neuobičajeno oštrom tonu kojim je manjina, suci Carmel Agius i Fausto Pocar, izrazila neslaganje sa zaključcima većine, tonu koji je bez presedana u dvadesetogodišnjoj sudskoj praksi Tribunala. U najkraćem, ti su zaključci, po ocjeni manjine, “suprotni svakom poimanju pravde”.

SPEKTAR: Je li Oluja bila oslobodilačka ili zločinačka akcija?

-Teodor i Danica Samardžija ubijeni su i zapaljeni u svojoj kući u Slavskom Polju, oni nisu preživjeli Oluju. Nada Bodiroga, rođena Samardžija, kći ubijenih Teodora i Danice iz Slavskog polja, općina Vrginmost, Sisačko-moslavačka županija i dalje traži svoje roditelje, i tako od kolovoza 1995. 

Za ovaj zločin pred hrvatskim pravosuđem još nitko nije odgovarao, dok su za zločine počinjene u Oluji u Hrvatskoj ukupno pokrenuta tek tri kaznena postupka, a samo su dva pravomoćno okončana. Tražeći pravdu, porodice žrtava dizale su tužbe protiv Republike Hrvatske, u slučaju Oluje takvih je 39, od čega su usvojena samo tri tužbena zahtjeva.

SPEKTAR: Vjerojatno potpuno slučajno, jedan pravomoćno osuđeni je po nacionalnosti Albanac, drugi Srbin. No, niste mi odgovorili na pitanje?

-Mnogim Hrvatima Oluja je značila povratak u njihove domove, iz kojih su izbjegli 1991., a mnogi tadašnji val nasilja i ratnih zločina nisu preživjeli. Mi godinama neuspješno upućujemo poziv državnim institucijama na dijalog o primjerenom načinu sjećanja jer se u sklopu Dana domovinske zahvalnosti mora naći mjesto za pamćenje svih žrtava. Za Documentu je neprihvatljivo da toliko godina nakon brojnih Olujnih zločina, pogibija i nestanaka obitelji ostaju same u traganju i pamćenju.

SPEKTAR: Što bi konkretno to značilo? Da se nakon podizanja zastave na kninskoj tvrđavi obiđu Grubori?

O danima kada su jedni tugovali a drugi naši sugrađani slavili, i to u svega nekoliko kolovoških dana 1995., moramo u društvu otvoriti dijalog o tome kako komemorirati stradanje i patnju, a prije svega kako da jedni druge uvažimo i čujemo. 

U okviru Inicijative za REKOM, Documenta je 2009. u Kninu, dan uoči proslave Oluje, organizirala javno svjedočenje Jovana Berića, čiji su roditelji ubijeni u Varivodama krajem rujna 1995., Milene Perčin iz Drniša, čiji sin je poginuo kao pripadnik Hrvatske vojske tijekom same akcije i Radoslava Bobanovića, koji je bio zatočen u tzv. Martićevim kninskim logorima. Iz današnje perspektive utabanih narativa o ratu, organizacija jednog takvog skupa izgleda kao nemoguća misija, a može biti zajedničko komemoriranje VRA Oluja.

SPEKTAR: A kako gledate na posvemašnju nezainteresiranost hrvatske Vlade i za suđenja Simatoviću i Stanišiću, i za suđenje za zločin u Lovasu, na Ovčari, u Sotinu?

-Kako je nedavno izjavio Ivica Đikić, Hrvati su s dvije haške presude, Gotovini i drugima te Priliću i drugima, zadovoljili sve svoje potrebe kad je riječ o pravdi: s jedne su strane dobili zeleno svijetlo i neku legitimaciju za čistoću VRA Oluje, a s druge strane zadržali su to da budu žrtve međunarodne pravde i zavjere svih protiv Hrvata kada je riječ o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj i ostalim zemljama regije ratni se zločinci rehabilitiraju, postaju medijske zvijezde, a neki su i parlamentarni zastupnici, revidiraju se činjenice utvrđene na sudu, političke elite žele skinuti pitanje procesuiranja ratnih zločina s dnevnog reda, optužnice se podižu, ali ne potvrđuju, aktivnosti su površne samo kako bi se prividno zadovoljili uvjeti radi pristupa Europskoj uniji. Intenzitet rada tužilaštva za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji pokazuje da postoji razlog za zabrinutost jer je sve manje optužnica i presuda. Najjednostavniji preduvjet za pokrivanje većeg broja zločina povećanje je proračuna i timova državnog odvjetništva u te dvije zemlje.

SPKETAR: Na beogradskom suđenju za Ovčaru nije osuđen nitko iz vrha JNA, sličan se scenarij sprema i na suženju za zločin u Lovasu. Je li JNA u čitavoj priči prošla lišo?

-Činjenice utvrđene pred haškim sudom, svjedočenja ljudi koji su bili svjedoci zločina koje je JNA počinila ili podržala tijekom sukoba u Hrvatskoj i BiH, ali i mnogih drugih dokaza, ruše mit da je JNA štitila Jugoslaviju u Hrvatskoj. 

Jugoslavenska vojska se u jednom trenutku stavila na stranu samo jedne strane u sukobu, a to je srpska strana, te je kasnije počinila brojne zločine. JNA je sudjelovala u naoružavanju srpskih formacija u Hrvatskoj i BiH uoči sukoba, te je pružala pomoć srpskim vojskama u Hrvatskoj i BiH nakon što su jedinice JNA formalno povučene. Kolege iz Fonda za humanitarno pravo Beograd nedavno su izdali dosije o zločinima JNA u Hrvatskoj i BiH, kao svojevrsni poziv institucijama da se pozabave svim tim činjenicima već utvrđenim u brojnim haškim presudama.

ZLOČIN U ŠKABRNJI

SPEKTAR: Nakon 28 godina počela se, čini se, rasplitati i priča o počiniteljima zločina u Škabrnji. Hrvatska policija sumnjiči Zoranan Tadića, on upire prstom u zapovjednike JNA i izvjesnog Stevu Ivaniševića. Što učiniti da se kazne krvnici iz Škabrnje?

Fond za humanitarno pravo iz Beograda je 21. studenoga 2017. godine Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu podnio kaznenu prijavu protiv šest identificiranih i nekoliko neidentificiranih pripadnika Jugoslavenske narodne armije i Teritorijalne obrane, zbog ubojstva 48 hrvatskih civila u selima Škabrnja i Nadin u studenome 1991. godine.

Za zločine počinjene u selima Škabrnja i Nadin pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju su na višegodišnje kazne zatvora osuđeni Milan Martić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srpske autonomne oblasti Krajina i Milan Babić, predsednik SAO Krajine. Pred sudom u Srbiji ni jedan pripadnik JNA ili TO nije odgovarao za ove zločine. Za to nema opravdanja, baš zbog toga neophodna je suradnja tužilaštva za ratne zločine Srbije i DORH-a, a ona sada zbog dnevnopolitičkih prepucavanja ne funkcinira.

RATNE ŽRTVE 

Eugen Jakovčić “Documenta od 2009. godine provodi istraživanje Dokumentiranje ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Glavni cilj istraživanja je zaustavljanje političkih i ideoloških manipulacija žrtvama rata u RH kroz stvaranje dostupnog i provjerljivog poimeničnog popisa svih poginulih i nestalih s njihovim osnovnim identifikacijskim podacima te načinima stradanja. Procjene koje dolaze iz različitih znanstvenih i stručnih izvora goovre o 18 do 20 tisuća stradalih državljana RH. Naše istraživanje također ide u prilog već spomenutom intervalu procjene. Trenutno imamo registrirano 17215 žrtava. Broj od 17215 žrtava nije konačan, on zahtjeva dodatnu provjeru te evidentiranje žrtava.”

KURIKULUM POVIJESTI USTAŠE NIJE POVEZAO SA HOLOKAUSTOM

Eugen Jakovčić “Ministarstvo znanosti i obrazovanja izigralo je proceduru te školama i nastavnicima nametnulo novi prijedlog kurikuluma povijesti, koji određuje nastavu tog predmeta u osnovnim školama i gimnazijama. Zločini u NDH, kao i oni počinjeni u Hrvatskoj 90-ih, u ovom kurikulumu nisu spomenuti, što odaje dojam da su namjerno izostavljeni. U dijelu vezanom za Drugi svjetski rat izbjegava se riječ Holokaust i genocid kada su u pitanju ustaški zločini, a nije navedeno tko je to osmislio te provodio politiku terora. U slučaju Domovinskog rata propisana je interpretacija. Sve to skupa mora ostaviti negativne posljedice za društvo.”

MARINA KARLOVIĆ SABOLIĆ 

Foto CROPIX

Tagovi: