Proces suočavanja s prošlošću uključuje različite procese i mehanizme za uklanjanje onih posljedica oružanog sukoba, rata ili masovnih povreda ljudskih prava koje su prepreka harmonizaciji odnosa i oslobađanju kreativnih razvojnih kapaciteta u novonastaloj društvenoj/političkoj zajednici i koje mogu biti uzrokom novih nepravdi i eskalaciji nasilnih sukoba u budućnosti. Cilj im je stvaranje uvjeta za preuzimanje odgovornosti za nastale povrede, obnavljanje pravde, ublaživanje traumatskih posljedica nasilja i pomirenje. Nesporno je ja postoji veliki interes za proučavanje ograničavanja ljudskih prava u izvanrednim stanjima u posljednjih nekoliko desetaka godina, što je posljedica brojnih ratnih sukoba i drugih javnih opasnosti pogibeljnih za naciju koji su se dogodili na prostoru Europe i šire, u međunarodnoj zajednici.

U eseju vanjskog suradnika Antonia Sebastiana Kukavice dana je analiza utjecaja predsjedničkih uredbi, točnije povezanosti moderne države s izvanrednim stanjem kao mehanizmom vlastite obrane u trenucima nužde.

U eseju su predstavljena tri konkretna slučaja: slučaj Čilea, Hrvatske i SAD-a, od kojih je svaki ukazao na jednu karakteristiku izvanrednog stanja, dokazujući da se ono pojavljuje u svim vrstama političkog sistema.Veza između neoliberalizma i trajnog izvanrednog stanja kao tehnike upravljanja vodi nas logički do Čilea za vrijeme Pinochetove diktature kao prve studije slučaja, gdje je val „nestanaka“ u Čileu počeo odmah tijekom i nakon vojnog puča 1973., kada je vojna hunta sprovela u djelo politiku „pritvaranja, otmica, ispitivanja i pogubljenja unutarnjih neprijatelja". U Hrvatskoj se izvanredno stanje dogodilo, a da nije bilo proglašeno, što je još jedna dvoznačna karakteristika izvanrednog stanja. Primjerice, osamnaest uredbi donesenih 25. 10. 1991. donesene su upravo „u slučaju ratnog stanja ili u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti“. U razdoblju nakon terorističkog napada 11. rujna, nakon što je George W. Bush proglasio „nacionalno izvanredno stanje“ (14. rujna 2001.), iznimka je postala pravilo u SAD-u. Naime, SAD se do današnjeg dana, 17 godina nakon napada, nalaze u istom stanju nacionalne nužde koje je proglašeno 14. rujna 2001. i ponovno potvrđeno u mandatima Obame i Trumpa, što samo pokazuje da je izvanredno stanje doista postalo normalni upravljački princip u SAD-u.

Posebna pitanja i odabrane teme koja se odnosi na ljudska prava, njihovu zaštitu općenito, a naročito putem zaštite demokratske države, te na mogućnost ograničavanja ljudskih prava, u određenim uvjetima definiranim kao "izvanredno stanje".

Izvanredno stanje i prostori izuzeća

State of Exception as Matrix of Modernity: Case of Chile, Croatia and USA

Tagovi: