Hrvatski je sabor u petak, 29. svibnja 2015., donio Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, po kojemu će žrtve silovanja kao ratnog zločina, žene i muškarci hrvatski državljani, imati pravo na jednokratnu novčanu naknadu te trajnu i mjesečnu naknadu za pretrpljeno stradanje i patnju. Žrtvama će se osigurati i dopunska zdravstvena zaštita, medicinska rehabilitacija i psihološka pomoć. Zakon je donesen bez zastupnika HDZ-a, koji su sabornicu napustili nezadovoljni najavom svečane sjednice u povodu Dana sabora. Smatraju da svečanost predviđenu za subotu Sabor ne bi trebao održati, zbog prosvjeda branitelja na Markovu trgu.

Pred nastavak zasjedanja 17. sjednice Hrvatskoga sabora, na kojoj je izglasan spomenuti zakon, priopćenjem je reagirala Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, o čemi više u nastavku.

Zagreb, 28. svibnja 2015. - Povodom nastavka zasjedanja 17. sjednice Hrvatskog sabora održane 20. svibnja 2015. o konačnom prijedlogu Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu želimo podsjetiti javnost na proživljene traume žrtava seksualnog nasilja u ratu, ukazati na nedostatak podrške od strane državnih institucija te na neprepoznavanje i nepriznavanje njihove patnje u društvu.

Društvena stigmatizacija žrtava seksualnog  nasilja  često dovodi do toga da same žrtve negiraju da su bile seksualno zlostavljane. Istovremeno, žrtve seksualnog nasilja u ratu još uvijek nisu dobile primjerenu zaštitu tijekom kaznenog postupka, psihološku potporu niti adekvatnu zdravstvenu pomoć. Nedostatak sistematske podrške državnih institucija i cijelog društva je još jedan od razloga da ni danas nemamo potpune podatke o razmjerima silovanja i seksualnog  nasilja  tijekom rata i organizirani pristup u zbrinjavanju žrtava seksualnog nasilja.

Sada kada napokon imamo prijedlog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskog rata koji je Vlada RH  najavila još u lipnju 2012., jer nije postojao adekvatni nacionalni pravni okviri koji bi doveo do boljeg položaja žrtava seksualnog nasilja tijekom rata i njihovog prava na obeštećenje, umjesto podrške žrtvama, svjedočimo neprimjerenoj raspravi saborskih zastupnika.

U raspravi je izostala empatija prema žrtvama, a fokus se usmjerio na  potencijalne počinitelje, neupitne činjenice agresije na Republiku Hrvatsku, te pokušaje diskriminiranja i nepriznanja žrtve temeljem njihove pretpostavljene pripadnosti ratnim postrojbama počinitelja. Zaokupljenost zastupnika terminologijom i potrebom za ponovnim određivanjem prema ranije definiranim povijesno-političkim pojmovima dovela je do degradacije žrtava i njihove patnje. Osim diskursa političara, koji je poražavajući, bitan je i kontekst u kojem se rasprava odvijala. Kada se sagleda da je zakon treba biti već davno donesen, da je njegova svrha priznanje patnje žrtava i poboljšanje njihovog položaja u društvu, teško je shvatiti i prihvatiti sadržaj  i tijek saborske rasprave.

Seksualno nasilje u ratu zabranjeno je još Haškom konvencijom iz 1907. godine, no sudovi u Nürnbergu i Tokiju nisu procesuirali ove zločine. Tek su ratovi na području bivše Jugoslavije ukazali su na nužnost praktičnog kažnjavanja počinitelja ovih zločina.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) odigrao je ključnu ulogu u kaznenom procesuiranju počinitelja seksualnog nasilja u ratu. Gotovo polovica osoba osuđenih pred MKSJ proglašena je krivima za zločine koji sadržavaju i elemente seksualnog nasilja. Na međunarodnoj razini i dalje raste svijest o razmjerima seksualnih zločina počinjenih u ratu, težini njihovih posljedica i nužnosti njihova procesuiranja.

Krajem lipnja 2013. godine Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je rezoluciju 2016, u kojoj se ističe potreba za provođenjem dosljednih i rigoroznih istraga i kaznenog progona počinitelja seksualnog nasilja u ratu. Na svjetskom samitu o seksualnom nasilju u oružanim sukobima održanom u Londonu 2014. godine, predstavljen je Međunarodni protokol o dokumentiranju i istraživanju seksualnog nasilja u sukobima.

Silovanje kao izvršenje ratnog zločina definirano je i u hrvatskom zakonodavstvu, odredbom čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Prema bazi podataka Državnog odvjetništva Republike Hrvatske evidentirano je 83 žrtava seksualnog  nasilja , kao vida izvršenja ratnog zločina. Od te osamdeset i tri (83) žrtve, šezdeset (60) žrtava je svjedočilo o svojem silovanju tijekom Domovinskog rata u različitim stadijima pretkaznenog i kaznenog postupka (bilo pred policijom, državnim odvjetnikom ili sudom), deset (10) žrtava je odbilo svjedočiti ili je negiralo da su tijekom rata silovane, a trinaest (13) žrtava je umrlo ili se još uvijek radi o nestalim osobama.

No stvarni broj žrtava silovanja  i seksualnog nasilja u ratu teško je utvrditi. Za pretpostaviti je da je tek manji broj slučajeva silovanja/seksualnih  nasilja  prijavljen. Zbog traume ili straha da će u društvu ili obitelji biti osuđivane i obilježene, žrtve vrlo često šute pa zločini ostaju neprijavljeni, a počinitelji nekažnjeni.

Pored privođenja pravdi počinitelja, obveza društva prema žrtvama je i omogućiti im razne vidove obeštećenja i rehabilitacije. Zbog toga se zalažemo za usvajanje Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu sa ciljem da se potrebe žrtava seksualnog nasilja i drugih oblika mučenja i surovog i ponižavajućeg postupanja u ratu prepoznaju na nediskriminirajući način, te će tako i njihovo dostojanstvo biti ponovo uspostavljeno.

U široj javnosti (međunarodnoj) se očekuje donošenje zakona koji bi na adekvatan i sustavan način obeštetio žrtve seksualnog nasilja, unaprijedio standarde ostvarivanja njihovih prava, ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim zemljama regije. Prije svega, donošenjem posebnog zakona koji jamči najširi opseg obeštećenja žrtvama seksualnog nasilja jača se društvena svijest i osuda takvih praksi, unaprjeđuju standardi zaštite preživjelih, te im se dodjeljuje dostojanstven iznos jednokratnog materijalnog obeštećenja kao odgovor na propust države i društva u njihovoj zaštiti i ostvarivanju prava u proteklih dvadeset godina.

Stoga ovom prilikom pozivamo sve saborske zastupnike na priznanje prava  žrtava seksualnog nasilja i davanje podrške ovom zakonu kao izraz spremnosti hrvatskih vladinih institucija i društva na iznalaženje pravičnih rješenja i iskazivanje solidarnosti. Briga za one koji su izravno pretrpjeli  i koji i danas trpe posljedice seksualnog nasilja u ratu, kao odgovor društva na nasljeđe prošlosti,  je naša poruka o vrijednosti ljudskog dostojanstva, neotuđivosti ljudskih prava, snazi društva da se suoči sa teškim posljedicama rata i zdravijem osnovu za budućnost.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Tagovi: