1989. – godina koja je promijenila Europu i svijet
Povodom godišnjice pada Berlinskog zida: 1989. – godina koja je promijenila Europu i svijet
Brzina, rasprostranjenost i naknadno potvrđena trajnost političkih promjena u Srednjoj i Istočnoj Europi 1989. godine iznenadile su i analitičare i širu javnost. Nadolazeći val tektonskih promjena koji je u kratko vrijeme promijenio svjetski poredak uočljiv je samo u naknadno pisanim djelima o „1989. godini“.
Koncem osamdesetih godina 20. stoljeća, stanovništvo zemalja u Istočnom bloku suočavalo se s nestašicama energenata i dobara uslijed višegodišnje ekonomske krize. Komunistički vlastodršci širom Sovjetskog Saveza i njegovih satelita s više ili manje simpatija osluškivali su poruke Mihajla Gorbačova, novog Generalnog sekretara Komunističke partije SSSR-a koji ih još od svoje inauguracije u proljeće 1985. godine nije prestao iznenađivati. Dok su reformski nastrojeni komunisti spremno dočekali prostor za kakve-takve promjene otvoren kroz Glasnosti Perestroiku, konzervativci su na krizu poretka odgovorili ideološkom mobilizacijom i osnaženom represijom.
Koncem 1988. u Njemačkoj Demokratskoj Republici zabranjen je sovjetski časopis Sputnikzbog kritički intoniranih članaka, a vođa istočnonjemačke komunističke partije i države, Erich Honecker, javno je poručio početkom 1989. godine da će „Berlinski zid stajati još pedeset i još sto godina, ako razlozi njegovog postojanja ne budu otklonjeni“. Za razliku od komunističkog vodstva u Istočnom Berlinu, Mađarska socijalistička radnička partija koncem osamdesetih godina odlučno je krenula u smjeru daljnje liberalizacije real-socijalističkog poretka u zemlji koji je već slovio za najliberalniji poredak iz Željezne zavjese zbog čega je nazivan gulaš-komunizam. Nastavno na ranije uvedenu slobodu kretanja i dozvolu osnivanja privatnih poduzeća, Centralni komitet Mađarske socijalističke radničke partije početkom 1989. godine omogućava registraciju opozicijskih stranka, a koji tjedan kasnije odriče se i ustavno zajamčene vodeće uloge. Koraci u smjeru skorog održavanja demokratskih višestranačkih izbora bili su vidljivi i u Poljskoj, gdje je pritisak sindikata Solidarnošć i katoličke crkve prisilio Poljsku ujedinjenu radničku partiju da pristane na održavanje djelomično slobodnih izbora.
U ostalim državama komunističkog lagera promjene su se svodile ili na održavanje statusa quo ili na kontrolirano otvaranje javnog prostora na tragu uzora iz Moskve, registriranje sindikata ili održavanje intelektualnih debata. No revolucionarne promjene u većini zemalja Istočnog bloka koncem proljeća 1989. godine još uvijek nisu bile vidljive. Situacija je više nalikovala na nastavak diferencijacije između država Istočnog bloka čija su rukovodstva krenula u reforme i onih čija su se rukovodstva protivila reformama, poput Istočne Njemačke.
Građani Njemačke Demokratske Republike koncem proljeća masovno su upozoravali na izbornu krađu na komunalnim izborima održanim 7. svibnja 1989. pišući prigovore i legalnim procedurama ukazujući na apsurdnost države i njenih institucija. Široko prisutni osjećaj ogorčenosti i beznađa početkom lipnja nadopunio je osjećaj straha nakon brutalnog slamanja mirnih protesta u Pekingu i spoznaje da bi se nešto slično moglo dogoditi i u DDR-u. U nedostatku prostora za društvene i političke promjene, mnogi građani Istočne Njemačke nastavili su razmišljati o bijegu na Zapad kao jedinom načinu ostvarenja promjena u vlastitom životu zbog čega je zemlja desetljećima gubila stanovništvo. No izgradnjom Berlinskog zida 1961. godine zatvorena je posljednja slobodno protočna pukotina u Željeznoj zavjesi, a bijeg na Zapad postao je značajno složeniji.
Srećom po građane Istočne Njemačke, a kasnije i za sam tijek europske povijesti, mađarski vlastodršci imali su drugačije mišljenje o protočnosti granica nego njihovi istočnonjemački kolege. Građani Mađarske pravo slobodnog kretanja stekli su već početkom 1988. godine, a prva stanica na putu na Zapad bila im je Austrija. U proljeće 1989. godine mađarske vlasti su, uz prešutnu podršku Moskve, započele s uklanjanjem elektrificirane ograde uzduž granice s Austrijom. Do konca lipnja, ograda od bodljikave žice je u potpunosti uklonjena, a posljednje metre ograde 27. lipnja 1989. simbolično su prerezali ministri vanjskih poslova Austrije (Alois Mock) i Mađarske (Gyula Horn), uz nazočnost reportera i televizijskih kamera.
Pukotina u Željeznoj zavjesiponovo se otvorila. Narodna Republika Mađarska bila je jedna od malobrojnih zemalja do kojih su građani Njemačke Demokratske Republike mogli putovati bez viza. Medijski izvještaji u zapadnonjemačkim medijima o uklanjanju barijera na granici ni istočnonjemačkoj javnosti nisu promaknuli. Dodatnu mogućnost za bijeg pružila je i Mađarska vlada koja je 19. kolovoza, za potrebe održavanja Paneuropskog piknikau pograničnom gradu Sopronu, na nekoliko sati omogućila slobodan prijelaz preko granice, a time i bijeg više stotina građana DDR-a u Austriju. Tri tjedna kasnije, Mađarska je i službeno odlučila otvoriti granicu za građane DDR-a i time omogućila tisućama ljudi bijeg na Zapad. Izvještaji u zapadnonjemačkim medijima o masovnom bijegu građana na Zapad intenzivirali su proteste širom Istočne Njemačke, a kasnije i u drugim zemljama. Wind of Changezapuhao je Srednjom Europom i do konca godine prisilio komunističke partije u Istočnoj Njemačkoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj na odstupanje s vlasti, odnosno raspisivanje prvih višestranačkih izbora nakon četiri desetljeća jednopartijske diktature.
U najsnažniji simbol demokratskih revolucija 1989. godine prometnulo se „rušenje Berlinskog zida“ odnosno privremeno otvaranje graničnih prijelaza u Istočnom Berlinu u noći s 9. na 10. studeni. Televizijske snimke neometanog prelaska tisuća ljudi preko granice i masovnog slavlja na ulicama Zapadnog i Istočnog Berlina predstavljaju najsnažniju metaforu događaja koji su promijenili epohu. No, veliko je pitanje u kojoj mjeri se događaji u različitim zemljama Srednje i Istočne Europe mogu objasniti kroz primjer Istočne Njemačke.
U kasnijim interpretacijama događaja iz 1989. čini se kao da se val promjena zakotrljao već samim izborom Gorbačova za Generalnog sekretara KP SSSR-a i da 1989. i nije mogla završiti nikako drugačije nego kolapsom real-socijalističkih režima i uvođenjem višestranačke demokracije. No, moglo je završiti i drukčije, uz vojne intervencije i krvavu dramu, uz tisuće žrtava na ulicama mnogobrojnih europskih gradova. Stoga priznanje treba odati i onim vlastodršcima koji su bez posezanja za silom shvatili da je vrijeme real-socijalističkih diktatura u Europi prošlo i da je nužno otvoriti granice i dozvoliti održavanje slobodnih višestranačkih izbora. Naravno, najveće priznanje treba odati opozicionarima i disidentima koji su svojom hrabrošću, zalaganjem i požrtvovnošću tijekom desetljeća stvarali pretpostavke za demokratizaciju društava Srednje i Istočne Europe te prisilili države i njihove institucije da poštuju ljudska prava i slobode u većoj mjeri nego što su to ranije činile.
Dr. Boris Stamenić, Documenta– Centar za suočavanje s prošlošću
Koordinator programskog područja „Kultura sjećanja“
Zagreb, 08. studeni 2019.
