U sklopu dvanaestog Human Rights Film Festivala, 09. prosinca 2014. u zagrebačkom kinu Europa otvorena je izložba i održana panel diskusija o ženskom mirovnom aktivizmu u Hrvatskoj i regiji. Panel diskusija pod nazivom Žensko ne ratu, nasilju, isključivanju 90-ih, u organizaciji inicijative Svi mi za Hrvatsku svih nas, okupila je nekoliko aktivistica koje su govorile o mirovnom aktivizmu 1990-ih iz vlastitih iskustava.

Vesna Kesić prisjetila se početaka svog aktivizma, za koji kaže da seže u 1970-e te ističe da 1990-e obilježavaju razdoblje osnivanja nekoliko ženskih organizacija, poput Centra za žene - žrtve rata, B.a.B.e., Ženskog lobbyja, koje smatra tadašnjom najjačom "frontom civilnog društva". To potkrepljuje činjenicom da su te organizacije radile autonomno, u dijalogu s političkom scenom i izlazile u javnost sa svojim zahtjevima i protestima. Naglašava da je početkom rata postao imperativ rad sa žrtvama rata, odnosno izbjeglim ženama koje su proživjele brojne traume, među kojima je i ona najgora - silovanje.

Gordana Obradović Dragišić istaknula je da se radeći s brojnim ženama iz regije imala priliku upoznati s pričama onih koje su preživjele rat i bile su žrtve nasilja te smatra da je njen angažman povezan s osjećajem nemoći za vrijeme rata. Stoga je kroz rad u Centru za žene - žrtve rata imala priliku svakodnevno im pomagati, a kasnije je to nastavila kroz nekoliko organizacija, poput CESI-ja.

"Centar je osnovan 1993. godine i tada je kod nas došlo pet klijentica, uglavnom žene koje su preživjele ratna silovanja. Naš početni stav ne mogu formulirati kao feministički, mi smo izrastale prema feminizmu te smo dale svoj ljudski i profesionalni odgovor. Rasle smo kroz izazov da znanje učinimo upotrebljivim, u pionirskom hodu smo gradile terapijski pristup. Trebala su nam četiri mjeseca da uočimo simptome i reakcije koje ćemo kasnije nazvati PTSP-om. Krenuli smo u smjeru teških tema, imam osjećaj da često ovakve diskusije počinju nekom vrstom ispričavanja što pričamo o njima. Ali, ako su žene mogle preživjeti ta teška iskustva, najmanje što mi možemo napraviti jest istom snagom govoriti o njima", sažela je Marijana Senjak svoj aktivizam i rad u organizaciji Medica, Zenica (BiH).

Jadranka Miličević, jedna od suosnivačica sarajevske fondacije CURE, istaknula je da je zahvaljujući ženskoj solidarnosti, podršci i mreži prijateljstva preživjela posljednje 23 godine. Kaže da svoj život može dijeliti na onaj prije 1992. godine, koji se može nazvati "normalnim", i onaj nakon, kada zbog rata odlazi iz Sarajeva u Beograd. Miličević se pridružila Ženama u crnom nedugo nakon svog dolaska u Beograd. Naglasila je da je riječ o iznimno hrabrim ženama koje su svake srijede jasno isticale da se ne slažu s politikom države u kojoj žive, unatoč potencijalnoj opasnosti i represiji. "Cijelo vrijeme smo bile podrška, pružale smo pomoć i to mi je bilo iznimno važno jer sam se tako osjećala korisnom, a i one su bile podrška meni kada mi je to bilo potrebno", kaže Miličević.

Vesna Teršelič prisjetila se početka organiziranja 1990-ih i naglasila da se vidi pomak jer se uvelike povećao broj ljudi koji govore protiv nasilja, isključivanja i ratova. Smatra da su za društveni pomak prema ravnopravnosti zaslužni ljudi koji su tada bili spremni reći "ne" nasilju ili su podržali one koji su od prvog trenutka trebali podršku. Unatoč svemu tome, smatra da je isključivost i dalje prisutna, kao i da se prava žena stalno narušavaju.

Sudionice panel rasprave smatraju da, između ostalog, uspjeh antiratne kampanje i ženskog mirovnog aktivizma leži i u međunarodnoj suradnji s drugim aktivisticama, kao i u stalnom osvještavanju i osnaživanju. Kesić je istaknula da ženska borba nije završila ratom, već se nastavila na drugim područjima i "ratovima" u kasnijim godinama. Senjak je dodala da je spoznaja o tankoj granici između pomagačica i žrtava rata vodila ravnopravnosti te to potkrijepila primjerom iz skloništa u Zenici, u koje su aktivistice dovodile svoju djecu da se socijaliziraju s djecom iz skloništa. Kao jedan od problema, panelistice su istaknule sporost nekažnjavanja počinitelja ratnog silovanja, ali unatoč tome ističu napredak na tom području. Također, kao problem Teršelič ističe mali broj prijavljivanja silovanja te navodi da su u Hrvatskoj ratno silovanje prijavile 84 žene i četiri muškarca, iako je broj žrtava sigurno puno veći. Kesić je dodala da broj žena u Bosni koje su preživjele rat i nasilje iznosi od 20 do 50 tisuća dok samo njih 800 ostvaruje pravo zaštite i reparacije.

Diskusija je zaključena konstatacijom da je nastavak suradnje pojedinaca i organizacija ključan, kao i nastavak pružanja potpore jer svjedočimo stalnom ugrožavanju kako ženskih, tako i manjinskih prava.

Izložba fotografija ostat će otvorena za vrijeme trajanja Human Rights Film Festivala, a cilj joj je potaknuti na promišljanje i osvještavanje o doprinosu žena u promicanju mira te ukazati na predano djelovanje i suradnju u najtežim okolnostima – u ratu.

Izvještaj H alter. autorica Ana Kuzmanić

Tagovi: