Praznina raste. Zapasala je nove površine od kad više ne ustaješ kako bi zalila ponešto u  pustinji naših mržnjom poharanih prostora. Naravno, ne mislim samo na Srbiju već i na sasušena prostranstva svih susjednih zemalja i Europe. Bila si velika i svoja, a istovremeno vezana uz Tebi važna mjesta, vraćajući se Beogradu, Kotoru i Rijeci, pogledom nadilazeći naše uske nacionalističke varoši, gradeći zavičaje za sve koji stvaraju u bratstvu i sestrinstvu kulturnjaka. 

Ovaj pozdrav mogu uputiti samo Tebi. Ne mogu pisati s distancom, u trećem licu. Ne mogu i ne želim biti objektivna jer se sve što si radila i bila ne može obuhvatiti racionalnim pobrajanjem predstava, knjiga, tekstova i odgovornih organizacijskih pozicija koje si uprtila, pa i ove posljednje direktorske. Želim reći nešto o susretima u Beogradu, Jasenovcu, Zagrebu, Rabu, Vukovaru i na Golom otoku, gdje smo postavljali pitanja, uz poneki odgovor, kao i ljetnim druženjima do sitnih sati, s puno ljubavi i sjete. U mom su pamčenju ta nezabilježena ćaskanja saćuvana na sigurnom mjestu najboljih trenutaka, ravnopravno s izložbama, raspravama i kazališnim predstavama koje si pokrenula.  Ti ostaješ u tom posve zaštićenom mjestu, koga odavno nema ni u jednom bolestima civilizacije kontaminiranom kraju, osim u mislima tvojih najbližih, prijatelja i prijateljica. Tugujem što si otišla i žalim što tih čaša vina i razgovora nije bilo puno više, jer si u svakom posijala sjeme nekih novih ideja. Čežnja da je vrijeme koje smo ukrali od tebi najbližih Nikole i Jovana moglo trajati još tren, mjesec, godinu ne prolazi.

Pomicala si granice u društvima zagledanim u svoje navodne heroje ogrezle u zločinima stvarajući sasvim drugi samokritičan pogled, ne samo u Beogradu i Srbiji nego svuda gdje si stvarala, prepoznajući neobećavajuće pukotine patriotskih monolita kao točke na koje treba usmjeriti posebnu pozornost. Nisi samo imala nade, nego si je nesebično dijelila svima. Ovi naši „stupovi društva“, ogrezli u kriminalu ponekad bi zadrhtali od tvog snažnog glasa. Upoznali su samo tvoje borbeno lice. Zapravo ne znam koje od tvojih lica više volim, ono borbeno kojim si se suprotstavljala zlu  i zaboravu ili ono obasjano brigom i mekoćom.

U razgovorima s stradalima sa svih strana rata pokazala si svoju utišanu i nadasve pristojnu stranu, potresena težinom zločina i okamenjenom traumom povrijeđenih. Ne znam je li ta pristojnost, posebno prema poniženima, po kojoj si se izdvajala u barbarska vremena, bila nešto što si izgradila sama, ili je proistekla iz kućnog odgoja i odrastanju u stalnoj komunikaciji. Ali Tvoj odgovor na zvjerstva je bio više pažnje i potpuno priznanje stradanja. Neponovljiv je način na koji si se s punom koncentracijom posvetila svakom sugovorniku, očekujući da i on i ona daju nešto više, ohrabrujući stvaranje i pružajući utjehu žalujućima, poharanima i pokradenima, jednostavnim uvažavanjem njihova dostojanstva. Da postoji škola priznavanja ljudskog dostojanstva trebala bi nositi Tvoje ime jer ne znam nikoga tko je jednostavnije svjedočio da se „Svi ljudi rađaju jednaki i slobodni u dostojanstvu i pravima“. 

U Paviljonu Veljković si kao stručna primalja porodila kazališne predstave poput Šnajderovog Zmijinog svlaka, dajući prostor mladom redatelju Bojanu Đorđevu i čupajući iz zaborava Weissovu Estetiku otpora, tekst koji si pripremala skupa s Oliverom Frljićem. Možda je najznačajnije za naš spori i isprekidani proces suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj što si nam skrenula pogled prema mirotvorcima i pobunjenicima i poklonila nam izložbu „Ko je tebi Reihl-Kir“, koja je proputovala i potakla rasprave o bolnim i okrutnim 1990-ima u nizu gradova u Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Hvatajući tek poneko značenje tvojih digresija možda sam previše lako prihvatila da mi  dio tvojih prebogatih asocijacija izmiče, ne samo jer nisam bila dovoljno fokusirana nego nisam iščitala ni desetinu knjiga na koje si se referirala. Dio je magije za mene bila upravo nedovršeno razumijevanje kojem sam se mogla vratiti i obećanje otkrivanja novih još nezamijećenih razina. Nešto od iskričavih riječi kojima si nas inspirirala pretočila si u  testove i nastupe a nešto ćemo tek otkrivati. 

Uz zahvalnost Tebi spomenut ću i radost što je Centar za kulturno dekontaminaciju zadnjih godina snimao skoro sva događanja produžavajući naša virtualna druženja u budućnost, bar kroz pregledavanje snimaka. Sad kad nisi više tu, kao dinamo i pokretačicu naših (ne)uspjelih inicijativa za iscjeljenje društva, mislim na doslovno nepregledne tisuće ljudi koje si dotakla i oplemenila. I sigurna sam da je otpor imao, ima i imat će smisla. Umjesto Kadiša samo ću posuditi stihove A.B.Šimića jer nisi išla malena ispod zvijezda i možeš „na svom koncu mjesto u prah“ preći sva u zvijezde.

Vesna Teršelič

Zagreb, 01. srpnja 2019.

Tags: