«LAKO ĆE SA SRPSKIM NACIONALIZMOM PREDSJEDNICA KOJA ŽMIRI NA USTAŠTVO; ALI NE ZNA ONA ŠTO BI SA SRPSKIM PROTIVLJENJEM NACIONALIZMU. U TOME JE TRAGEDIJA OVOG BIJEDNOG VREMENA; DA NACIONALISTIČKA PATULJČICA BEZ GLASA OTPORA MOŽE PONIŽAVATI HEROINU MIROTVORSTVA» 

Odbijajući primiti Natašu Kandić, jednu od najhrabrijih mirotvorki u Srbiji, predsjednica Republike spala je na najniže grane. Jer, primijenimo li na predsjednicu ono famozno pitanje njezinih najvjernijih birača – Gdje si bio ’91? – gospođa se baš i ne bi proslavila; postavimo li ga, pak, Nataši Kandić, odgovor bi predsjednicu samo dodatno posramio: dok je Grabar – Kitarović u sigurnim diplomatskim kancelarijama počinjala smišljati diplomatsku karijeru, Kandić je na ulicama Beograda stajala pred Miloševićevim tenkovima, riskirajući život u pokušaju da ih zaustavi od pohoda na Vukovar.

Ima, dakle, u predsjedničinu odbijanju nečeg ružnijeg od politike, ima nekog nepoštivanja i bezobraštine. Jer, ako činovnica koja se na najviši položaj uspela isključivo diplomacijom, poslom toliko dalekim od ratne realnosti devedesetih, odbija primiti zaštitnicu ljudskih prava koja je u Srbiji vjerojatno najviše učinila za žrtve srpskog nasilja u Vukovaru, na Ovčari, u Lovasu, i Sotinu; ako odbija primiti Beograđanku koja je od samog početka u prvim redovima mirotvorne borbe protiv agresivnog velikosrpstva; i ako odbija primiti aktivisticu koja je dva najmoćnija muškarca u Srbiji – predsjednika države i zapovjednika vojske – javno osumnjičila za ratne zločine u Hrvatskoj i na Kosovu, tada ne može biti riječ o drugome nego o odbijanju koje daleko prelazi prag političke distanciranosti, i zalazi duboko u osobnu neljubaznost i bezobrazluk.

Nataša Kandić, mirotvorka, nositeljica hrvatskog državnog odličja, utemeljiteljica Fonda za humanitarno pravo (FHP), nevladine organizacije koja je zastupala žrtve ratnih zločina u Hrvatskoj i Kosovu na suđenjima u Srbiji, posljednjih je mjeseci je nekoliko puta zatražila službeni prijem kod predsjednice Republike, želeći je zamoliti da nastavi politiku Ive Josipovića, i podrži zamisao o osnivanju REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u ratovima devedesetih. Ta zamisao Nataše Kandić opravdana je već na prvi pogled: sudbina deset tisuća ljudi nestalih u ratu nije razriješena već gotovo trideset godina, i posve je jasno da neće ni biti, ne uspostavi li se efikasna, iskrena i dobronamjerna regionalna suradnja.

Ali eto, predsjednica Natašu Kandić sustavno odbija primiti, s objašnjenjem da utvrđivanje činjenica o ratnim žrtvama «nije u nadležnosti predsjednice Republike». Nije? Kako to mislite? Želite reći da predsjednica Republike nema ništa s ratnim žrtvama? A s čim ima? I zašto ih onda neprestano spominje? I zašto je imenovala osobnog izaslanika za traženje nestalih? I zašto se o tome tako lako sporazumjela s Aleksandrom Vučićem, izdankom politike protiv koje se Nataša Kandić već trideset godina herojski bori?

E da, u tome je stvar. Lako će se hrvatska ekstremna nacionalistkinja sporazumjeti sa srpskim radikalom; ali baš nikako sa srpskom mirotvorkom.

Lako će sa srpskim nacionalizmom predsjednica koja žmiri na ustaštvo; ali ne zna ona što bi sa srpskim protivljenjem nacionalizmu. U tome je tragedija ovog bijednog vremena; da nacionalistička patuljčica bez glasa otpora može ponižavati heroinu mirotvorstva.

BORIS PAVELIĆ

Tags: