U organizaciji Srpskog narodnog vijeća, Koordinacija židovskih općina u Republici Hrvatskoj, Udruženja „Jadovno 1941.“, Banja Luka i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, obilježit će se Dan sjećanja na Jadovno 2013.

29. lipnja 2013. komemorativnim okupljanjem na Jadovnu, kraj Gospića i u uvali Slana, na otoku Pagu, otkrit će se još jednom obnovljena spomen-ploča, posvećena žrtvama logora Slana i Metajna, i to na mjestu autentičnog stradanja nebrojenog broja ljudi 1941. godine.

Samo dan nakon proglašenja NDH, ustaše počinju hapsiti Srbe Gospića i okoline te ih uz žestoka zlostavljanja zatvaraju u kaznionicu Okružnog suda. Tamo je kraće vrijeme moglo boraviti 2.500 – 3.000 ljudi. Tokom svibnja i početkom lipnja sa cijelog područja NDH dovoze se hiljade i hiljade muškaraca, žena i djece. Prostor kaznionice ubrzo postaje premalen zbog čega Ministarstvo unutarnjih poslova, na čelu sa Andrijom Artukovićem, u velebitskoj zabiti i na otoku Pagu, uspostavlja velebitsko-primorski sustav koncentracijskih logora „Jadovno“ sa sjedištem u Gospiću. Sve se to događa prije donošenja rasnih zakona i prije bilo kakve pobune „nelojalnog“ stanovništva.

Novi sabirni logor - tzv. “Maksimovića štale” ili “Ovčara” osniva se svega 3,5 km od kaznionice. Sastoji se od tri velike staje, a iz njega su žrtve upućivane na Velebit u pravcu Baških Oštarija, gdje su usmrćivane u jamama ili otpremane na Pag.

Početkom srpnja 1941. ustaše opet proširuju logor. Osnivaju sabirni logor Stupačinovo, nazvan po selu kod Baških Oštarija, nedaleko od saobraćajnice Gospić–Karlobag. Njime (kao i Slanom) upravlja ustaša emigrant, bojnik Ivan Devčić - Pivac, zamjenik mu je katolički župnik iz Brušana, Ivica Brkljačić.

Jadovno se, kao i njegovi pomoćni logori, nalazi u predjelima Velebita karakterističnim po mnogim kraškim jamama. Do sada je u tom kompleksu, na osnovu arhivskih dokumenata i svjedočenja dobrih poznavatelja Velebita, ustanovljeno postojanje 32 bezdane jame, stratišta Srba i Židova. To su: Šaranova jama, jama pod Grginim brijegom, Jarčja jama kod Risove grede, jama Badanj, jama Bliznica, jama Kijevac, jama na Pločama, Vranzina jama, jama Jasenovac, jama Jamina, Šević jama, jama na Kulaševoj strani, jama Orešković stanovi, Macolina jama, jama Ugljenača, jama u Peratovim dragama, jama Duman kod Ličkog Lešća, jama Sveta Ana kod Gornjeg Kosinja, jama Nezdravka kod Donjeg Kosinja, jama Ošporoča kod Široke Kule, jama Golubnjača, jama Snježnjača kod Kuzmanovače, jama Kvarte kod Perušića, jama Runjevac, jama Paukuša, jama Duliba, jama Dupčan kod Ribnika, Čošić jama kod Konjskog Brda, jama Križanovo brdo u Dražici te dvije jame 40 metara udaljene od samoga logora Jadovno. Postoji još nekoliko jama - grobnica, ali radi niza okolnosti nisu nikada locirane. Speleološki su istražene samo Šaranova jama, jama Jamina i jama Sveta Ana.

Istovremeno sa logorom Jadovno pripremani  su i logori Slana i Metajna na Pagu. Na pustoš uvale Slana, 24. lipnja dopremljena je prva skupina zatočenika - židovskih omladinaca iz Zagreba. Slana i Metajna su organizacijski vezani za logor u Gospiću i nalaze se u nadležnosti tamošnjeg Župskog redarstvenog ravnateljstva. Slana  se nalazi u predjelu bez imalo vegetacije, koji uslijed neobično surovih prirodnih uvjeta nikad nije bio naseljen. Logor je podijeljen na židovski i srpski. Židovski dio ima tri drvene barake, ograđene bodljikavom žicom, i u njemu prosječno boravi 600  - 1.000 ljudi. U srpskom dijelu nalazi se 10 drvenih baraka. To je značajno veći prostor, ograđen trostruko isprepletenom bodljikavom žicom, u njemu su smješteni Srbi i manji broj Hrvata - komunista. Tu se moglo smjestiti i do 5.000 ljudi, ali se samo manji dio mogao skloniti pod krov. Jugoistočno od logora prostire se krševita visoravan Furnaža, udaljena od Paga pola sata vožnje motornim čamcem. Tamo su obavljane masovne egzekucije logoraša. Svakodnevnim ubijanjem jednih i dovođenjem drugih, logor se praznio, dopunjavao i ponovo smanjivao. Mnogi uhapšeni nisu ni došli do logora – poubijani su i bačeni u more tokom prevoženja iz Karlobaga, a više grupa je odvedeno direktno na Furnažu.

„Teško se moglo obavljati bilo koji posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamenja za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se donosilo na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječni strojevi, vike, tuče, smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas... Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je bio hvaljen i uživao ugled među drugima.“ (Egon Berger, preživjeli zatvorenik logora Slano i Jasenovca, u „44 mjeseca u Jasenovcu“, Grafički zavod Hrvatske, 1966.)

U selu Metajna – Barbat, oko tri km od Slane je osnovan ženski logor. Srpkinje i Židovke s djecom bile su smještene u dvije veće kuće, nekadašnje vile, van sela.

“Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih dogola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Nato je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kome je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao ko je taj “usraša” koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me, kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao da je i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Nato su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali – usraša, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: “Evo ovako se radi”. Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovijedio: ¸Udri! Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mu je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: “Bravo! Bit ćeš ti još dobar ustaša!” Tako sam – završio je svoj jezoviti iskaz Orešković – ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske devojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici pobijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate…” (Svjedočenje ustaše Jose Oreškovića partizanima, 1942.)

Kompleks Logora Jadovno je zatvoren između 15. i 20. kolovoza 1941. Zatvaraju ga Talijani - strahujući od ustanka progonjenih Srba. Mussolini zahtijeva reokupaciju i pacifikaciju zone B, koja je prema Rimskim ugovorima pripala Talijanima. Talijani su za sobom ostavili obilje dokumenata i fotografija koje govore o jezivim prizorima mrtvih muškaraca, leševa žena sa djecom uvezanih žicom.

Posljednjih 2.123 zatočenika transportirano je u Jastrebarsko, Kruščicu i Jasenovac. Oni koji su dopremljeni u Jasenovac, bili su njegovi prvi logoraši. Zato se Jadovno osnovano spominje i kao preteča Jasenovca.

Daleko najveći broj zatočenih i ubijenih u Jadovnom bili su Srbi, znatno je manje bilo Židova te ukupno stotinjak Hrvata, Slovenaca i drugih. Na stratištima Jadovnog ubijena su 73 pravoslavna sveštenika - svaki treći likvidirani sveštenik SPC u NDH. U neobilježenim jamama počivaju i kosti episkopa gornjokarlovačkog Save Trlajića i mitropolita sarajevskog Petra Zimonjića, sa kojima su se ustaše posebno brutalno obračunavale. Ekshumacija nikada nije obavljena, a žrtve sahranjene.

Nikada se neće utvrditi tačan broj pobijenih u 132 dana postojanja logora, a više izvora govori o broju žrtava.

Franjo Zdunić Lav, stanovnik Gospića 1941., u svome djelu „Kotar Gospić i kotar Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945“, na osnovu vlastite spoznaje i procjene, govori da je u njemu ubijeno više od 37.000 ljudi.

Fikreta Jelić Butić u djelu „Ustaše i Nezavisna država Hrvatska“ piše o 30.000 do 48.000 ubijenih, a Ljubo Boban prenosi navod iz Vojne enciklopedije Jugoslavije koji kaže da je u logoru ukupno ubijeno 72.000, a na samoj Šaranovoj jami 35.000 žrtava.

U knjizi „1941 – godina koja se vraća“ Slavko Goldstein, sin u Jadovnom ubijenog Ive Goldsteina, procjenjuje broj stradalih na 24.000.

Dosad najobimniji rad na temu Jadovnog napisao je osnivač i dugogodišnji voditelj državnog arhiva u Karlovcu, dr. Đuro Zatezalo. U svojoj dvotomnoj studiji „Jadovno – kompleks ustaških logora 1941“, donosi mnoštvo izvora - izjave počinitelja zločina i preživjelih logoraša, akti zaraćenih strana, dokumente niza arhiva te raznih institucija NDH (poput: brojnih naloga uprave policije NDH, dopisa raznih policijskih uprava NDH upravi policije u Gospiću, priznanica željezničkih stanica o transportiranju i kompozicijama u kojima se navode datumi, broj i etnička pripadnost upućenih, izvještaja kotarskih oblasti upućenih Upravi za javni red i sigurnost NDH, u kojima se navode brojke pohapšenih i otpremljenih).

Analizom i poređenjem svih dostupnih dokumenata Zatezalo je došao do zaključka da je u kompleks Jadovno, u vremenu od 11. travnja do 21. kolovoza 1941. godine, dovedeno ukupno 42.246 muškaraca, žena i djece. Od ukupnog broja dopremljenih Zatezalo oduzima 2.123  - to su oni koje ustaše nisu dospjele usmrtiti prije dolaska Talijana, i tako dolazi do brojke od 40.123 ubijena u Jadovnom, od toga na stratištima Velebita - 32.103, a na Pagu - 8.020. Autor je do kraja 1990. godine prikupio imenične podatke za 10.502 osobe. Raspad Jugoslavije onemogućio je daljnji rad na prikupljanju i izradi potpunijeg imeničnog popisa.

Inicijativa za obnovu i institucionalizaciju Jadovna

Na inicijativu potomaka žrtava i SUBNOR-a početkom 60-tih počinju se održavati komemoracije na Jadovnom. Formira se i spomen-područje Jadovno, no ono nikad nije bilo domišljeno, a ni izvedeno do kraja. Bez plana i dovoljne podrške jugoslavenske države, kroz niz usamljenih inicijativa, do 90-tih urađeno je uvredljivo malo. Definiran je tek djelomičan teritorij spomen područja, podignuta dva spomenika (samo mjesto logora, Šaranova jama), no uređenje nije dovršeno - nije izgrađen put i uređen prostor, nisu postavljene sve spomen ploče, nije određena institucija koja bi čuvala uspomenu na Jadovno, brinula se o prezentaciji, istraživanjima i naučnoj obradi.

Početkom 90-tih oba su spomenika u Jadovnom srušena, put do logora sasvim zapušten, na Pagu je razbijena spomen ploča i uklonjeni svi ostatci logora (ostatci baraka, bodljikava žica). Jadovno, gotovo dvije decenije, dijeli sudbinu mnogih drugih antifašističkih spomenika i antifašizma samog. Antifašizam ne dobiva primjereno mjesto u školskim udžbenicima, mnogi mediji  i javne ličnosti neskriveno idealiziraju NDH, u društvu se često zaboravljaju, minoriziraju i opravdavaju zla ustaškog režima. Uprkos zvaničnom stavu države da Hrvatska počiva na antifašizmu, hrvatska stvarnost često daje suprotan dojam, 'kultura zaborava' i resentiman prema NDH postaju izuzetno prisutni.

Na inicijativu predstavnika naroda žrtava i potomaka na Jadovnom se ponovo počinje komemorirati 2009. kada o razmjerima njegove tragedije, o pravom značenju i zločinima NDH okupljenima govori predsjednik Republike Stjepan Mesić. Od tada Srpsko narodno vijeće, Koordinacija židovskih općina, Udruženje potomaka i poštovalaca „Jadovno 1941.“ i Savez antifašističkih boraca i antifašista vode trajnu inicijativu za obnovom i institucionalizacijom spomen-područja Jadovno. Uz podršku Vlade RH 2011. se obnavlja spomenik Ratka Petrića na Šaranovoj jami. Ponovo se postavljaju i dvije spomen ploče – ploča pobijenim grubišnopoljcima i ploča u uvali Slano (2010.). Spomen-ploča u uvali Slana je već iste večeri uništena. Do danas počinitelj ili počinitelji uništavanja spomen-ploče nisu pronađeni.

Mjesta stradanja čovjeka isključivo zato što svojim rođenjem i/ili svojim uvjerenjem pripada određenoj grupi moraju postati mjesta pohođenja i savjesti. Žrtava se ne smiju sjećati samo njihovi potomci. Sjećanje je obaveza svih nas.

Srpsko narodno vijeće
Koordinacija židovskih općina u Republici Hrvatskoj
Udruženje „Jadovno 1941.“, Banja Luka
Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske

Tags: