„Nakon dana provedenih u skloništu, majka i otac su 7.9.1991. odlučili da odemo iz rodnog Vukovara kod tete u Srbiju. Na moj 8. rođendan, 28.9. došlo je do velikog sukoba: teta i tetak su se posvađali s mojim roditeljima. Majka, otac, sestra i ja sjeli smo u automobil i otišli u smjeru Vukovara. Bio mi je to najgori dan u životu. Vozili smo se do Odžaka, gdje smo pred mrak uspjeli naći smještaj. To se nije moglo nazvati stanom: to su bile dvije prostorije pune vlage i štakora. Tada sam prvi put vidjela oca kako plače. 

Nakon dva mjeseca, otac, koji nikome nikada ništa nije skrivio, odlučio je da se vratimo u Vukovar. Krenuli smo 8.11.1991., međutim vojska JNA zaustavila nas je kod zgrade Veleprometa, gdje je bio uspostavljen zatočenički objekt, jer smo trebali potvrdu s kojom smo mogli stići do kuće. Sjećam se da su majku i sestru uveli unutra, a ja sam ostala vani s ocem budući da je zbog distrofije mišića bio u invalidskim kolicima. Nakon nekoliko sati došli su do nas i rekli da će razgovor s ocem obaviti u Negoslavcima. Tada je iz objekta izašao naš susjed i obiteljski prijatelj. Primijetila sad da to nije onaj čovjek kojeg znam, bio je jako grub. Sjeo je u naš automobil i odvezao oca.„

Iva, koja danas ima 31 godinu, tog je dana posljednji puta vidjela svoga oca. Njegovo ime još se uvijek nalazi na popisu od ukupno 1.589 osoba nestalih u prethodnom ratu na teritoriju Republike Hrvatske. 

Ostatak Ivine priče moći će te čuti 5.8.2015. Uskoro opširnije…

Tags: